Ja sam Kira i bavim se uspešno godinama energetskim lečenjima. Možete me kontaktirati na e-mail: kirazdravlje@gmail.com.

Sadržaj ovog bloga je zaštićen Zakonom o autorskim i srodnim pravima. Zabranjeno je kopiranje sadržaja sa ovog bloga na druge on line lokacije, kao i bilo koja dalja distribucija i prerada tekstova. Autor jedino dozvoljava postavljanje linka. Kršenjem gore pomenutih pravila stiče se uslov za pokretanje krivičnog postupka. COPYRIGHT ©KIRA 2010 - 2022 ALL RIGHTS RESERVED

Friday, December 21, 2018

Zaboravite teretane 2. deo


Ako neko želi da čuje "medicinski" i fiziološki deo ove priče vezan za ispravno vežbanje tela, a koje isključuje teretanu, jer sam već na hiljadu mesta isticala da je to za sirotinju (duhovnu), evo u sledećem videu nekih objašnjenja vezanih za koštano-muskulatorni sistem i celokupnu motoriku.



A ovo je nešto što redovno radim u sklopu moje komabtiv obuke. Molim vas makar da pokušate, jer ako ništa drugo zabavno je, da ne gnjavim ponovo koliko je i korisno.



Želim vam dobro zdravlje u sledećoj godini i stalne izazove za duh i telo, jer samo tako se raste.




Wednesday, December 5, 2018

Zaboravite teretane 1. deo


Mnogo puta do sada sam ponovila neke opšte stvari, kao da se biljke ne koriste u kapsulama, da se "egzotični" preparati ne koriste uopšte, već samo ovi "teritorijalno pripadajući", da je za zdravlje najvažnije boraviti napolju na Suncu i kretati se. Ishrana dolazi tek iza svega toga.

A i po pitanju zdrave ishrane smo utvrdili neka opšta pravila kao što su ishrana u sezoni i po diktatu lokacije, kao i predačkog nasleđa.

Ali hajde da se bavimo malo i vežbanjem, kao što radim i svake zime predlažući vam najidealnije tipove fizičkih vežbi.

Ovako izgleda žena u svojoj 46. godini, koja je, dabome rađala, radi i to vrlo vredno muška zanimanja, bavi se svim kućnim poslovima i svim ostalim, i jedino što ne stiže je da gleda televiziju i da gubi vreme na raznorazne parazite (u obliku ljudi) u svojoj okolini.


Jeste, to sam ja, i to bez dana provedenog u bilo kojoj teretani ili koristeći bilo koji tip mašine ili sprave za vežbanje.

Ono do čega mi je stalo jeste da u svakom trenutku imam najbolje provedeno vreme, uz najbolje ljude od kojih mogu da naučim ekspertske trikove i znanje, i najbolju hranu, koja nije i najskuplja, već najčešće suprotno.

A ti najbolji ljudi od kojih učim, u ovom slučaju, tipove fizičkih vežbi, su meni i svim mojim muškarcima u raznim borilačkim ekipama u kojima sam bila, su stalno govorili da elita ne ide u teretane.
Teretane su za sirotinju (duhovnu sirotinju).
Dok elita vežba NAPOLJU, po bilo kom vremenu, solo ili u društvu, koristeći sopstveno telo ili sva prirodna "pomagala" koja mogu da pronađu.


I evo ove godine, nešto što će muškarci najviše voleti da nauče, ali naravno i za žene je idealno, i ja to ne propuštam godinama makar jednom nedeljno.



Suština je u tome da se uvek rade različite vežbe tako da se telo ne navikne na iste pokrete. Tako se jača i duh i inteligencija.





Thursday, November 22, 2018

Osnovi herbalizma - breza


Što se tiče herbalizma, drveće spada u najfascinantnije delove ove nauke. Drveće je okruženo mitološkim pričama i predstavlja suštinu. Setite se samo pojma "drvo života" ili "porodično stablo", grananje i ostalih simbola.
Ako zaista želite malo dublje da uđete u ova učenja možete početi da praktikujete meditaciju ispred odabranog drveta, da dišete zajedno i da budete otvoreni za poruke koje možete da dobijete.

Breza je drvo svih početaka. Njenim imenom počinje Ogam ili Ogham, keltski alfabet i ovo je bilo prvo drvo koje je naselilo Evropu kada su se povukli glečeri krajem ledenog doba.To je takođe prvo drvo koje će početi da raste u poremećenom tlu. Kada sanjate brezu, to je znak da počinjete novu fazu svog života i prestoji vam rast.



Za botaniste breza je Betula, u sanskritu je "burgha", što znači "ona na kojoj je dobro pisati". Korišćenje brezine kore za zapisivanje je zapravo početak proizvodnje hartije. I magični zapisi se pišu na njoj.
Breza je takođe sigurnost i toplota u toku hladnih dana . Ona je nebeska lestvica za sibirske šamane i koristi se kao materijal za kolevke. A njenim grančicama se udaraju ljudi u skandinavskim saunama. Na neki način ona je ponovno rođenje. U Velsu se brezine grane koriste za paljenje svetih vatri. A baklje se koriste da "pročiste" zemlju, da isteraju zle duhove i bezobrazne vile. I naravno, da "udare granice" na dan zimske kratkodnevice u staroj Evropi.



Brezina grana može da gori bez obzira da li je suva ili vlažna, a to znanje je spasilo jako puno ljudi po planinama u trenucima bliske hipotermije. Njene grančice su takođe i antiseptik i mogu da se stavljaju u posude sa hranom kako bi se namirnice duže održale.
Ono što je najbolje od svega je da ako imate drvenu šolju ili posudu od breze u njoj možete da zagrejete vodu do ključanja, a da se ona ne pretvori u plamen.
U mnogim indijanskim pričama breza spašava živote i u njoj se uvek krije neki dobar duh. Naša tradicionalna evropska bajka Pepeljuga je bazirana na staroj ruskoj priči u kojoj žena postaje brezino drvo kako bi se i posle smrti brinula o svojoj sirotoj ćerci. (U nekim verzijama to može da bude i bukva.)
Samo drvo breze može brzo da istruli, ali kora ostaje netaknuta i od praistorije su poznati čamci napravljeni od brezine kore.



Lišće breze skupljeno samo u proleće se koristi za čaj koji olakšava grebanje u grlu, krvareće desni, ranice u ustima, zatvor, oticanje, reumatizam, kamenje u bubrezima i probleme sa bešikom. Ovaj čaj takođe ima i lako sedativno dejstvo i relaksira mišiće.
Stariji brezini listovi mogu da se stave u kupku ili da se skuvaju pa zatim sipaju u kadu zarad olakšavanja vlažnih tipova kožnih problema i ekcema.



Skorašnje medicinske studije su pokazale da u brezinoj "tečnosti" postoji antikancerozna komponenta koja se zove betulinska kiselina. Stariji herbalisti znaju i recepte za fermentaciju ove tečnosti od koje se pravi i brezino pivo i sirće.
Ono što je vrlo opasno u celoj ovoj raboti je da breza može da "iskrvari" do smrti ako se na njoj napravi otvor zarad skupljanja tečnosti. Čak i mali lom ili rupica mogu da "krvare" danima, tako da vas molim da ne ubijate stablo zato što mislite da ćete sami moći sebi da spravite lek. To tako ne radi. Nema života za nekoga ko ubije brezu, namerno ili slučajno, to je sasvim svejedno.



Za čišćenje i dezinfekciju stana možete takođe da koristite brezine grančice potopljene duže vreme u vreloj vodi. Puna šaka grančica može da se kuva u po litri vode i do trideset puta pre no što treba da se zameni. A ovo sredstvo je sigurno i za decu ako im padne na pamet da ga popiju, ali takođe efektivno uklanja i masnoće  i nečistoće. Brezu takođe vole i proizvođači električnih gitara.
Ali posle svega ovoga, kako da ne poželite da stojite pored bele breze u sred noći punog meseca u toku snežne sezone?
Ne verujem da ima išta lepše, nežnije i duhovnije od toga.


Informacije u vezi mojih usluga lečenja i zakazivanja termina možete pogledati na KONTAKT strani


Sadržaj ovog bloga je zaštićen Zakonom o autorskim i srodnim pravima.
Zabranjeno je kopiranje sadržaja sa ovog bloga na druge on line lokacije, kao i bilo koja dalja distribucija i prerada tekstova.
Autor jedino dozvoljava postavljanje linka.
Kršenjem gore pomenutih pravila stiče se uslov za pokretanje krivičnog postupka.
COPYRIGHT ©KIRA 2010 - 2022ALL RIGHTS RESERVED



Thursday, November 15, 2018

Naručivanje šminke, kozmetike, suplemenata i hrane preko Interneta


Da vidimo prvo šta se dešava kada naručite proizvode sa Interneta i posle toga kako se najlakše naručuju ovakve stvarčice.

Ovo je moj tekst koji ponavljam nebrojeno puta i nekoliko puta mi jeste zamereno što nisam u toku, jer se uslovi nagrađivanja korisnika menjaju s vremena na vreme, ali to je uvek u našu korist, tako da nema potrebe da brinete.
Njihova cena isporuke ume da bude malo viša od recimo e-Bay sajta, ali su zato cene proizvoda daleko jeftinije tako da na kraju izađe na isto, a isporuka je daleko brža i sigurnija.



Trenutno je carinskoj službi, smeštenoj u blizini Beograda, potrebno oko dvadesetak dana da ocarine i pregledaju pakete. Nekad malo manje, nekad malo više, čisto da znate da računate na period isporuke od 7, 15 do 30 dana od trenutka kada vam je javljeno da je paket šipovan sa nekog sajta.Sajt iHerb je jako zgodan jer na etiketi uvek ima ispis šta sadrži i koliko to košta. I naša carina već zna da to što je u tom paketu i jeste u tom paketu, da nema iznenađenja, niti nedozvoljenih supstanci.


I po našim propisima carini se paket čija je cena (cena isporuke se uračunava u tu cenu, nemojte se pređete oko toga) preko 50 evra. Pa gledajte da svaka vaša narudžbina ovako "sitnih" stvarčica sa isporukom bude maksimalno do 45 evra.
Da li ćete biti ocarinjeni?
Ne znam. To niko živ, osim Boga i onog ko carini, ne zna.

Jedno vreme nisam ništa naručivala sa iHerba, pa sam se ponovo setila. I šta se desilo? Za paket od recimo 15 evra naplaćena mi je carina od 850 dinara. Sledeći paket je bio 25 evra, carina nula, pa treći u nizu na po mesec dana je bio 19 evra i carina ponovo ništa.
Uz papir o carinjenju se dobije i ime onog što je carinio i kontakt telefon, ali sada da se svađam što mi je država na pravdi Boga uzela 850 dinara, stvarno me je mrzelo.

I da se vratim naručivanju sa Neta.

Prvo vam je potrebna Visa elektron kartica, koja se dobija besplatno u Banka Intesa. Da li još neka banka izdaje ovakav tip kartice ne znam, raspitajte se sami.

I najbolja vest u poslednjih godinu dana - iHerb je počeo da radi uplate preko PayPal računa, tako da ako imate ovakav račun sve ide čas posla.

A zatim ide dobro poznata priča o sajtu iHerb, pa da ponovim šta tu ima, kako ide kupovina i kako da se bi smanjite račun za 10$ prilikom prvog naručivanja.

I ne morate se uopšte zamlaćivati sa konvertovanjem novca iz evra u dolare. Samo namestite na iHerbu skroz gore levo da želite da vam se obraćaju na engleskom i da računaju cene u evrima (na primer) i to je sve. 


Jedan od najboljih sajtova što se tiče izbora i kvaliteta proizvoda, kao i niske cene bankarske provizije i isporuke jeste iHerb.com.
I ja ga stvarno preporučujem svima koji su poodavno iznervirani izborom po domaćim apotekama. Štaviše, toliko sam oduševljena da mi više na pamet ne pada da u običnoj apoteci kupim i vitamin C, a ne nešto ozbiljnije od toga.

Ali kako se naručuje, sada se sigurno pitate.

Kada dobijete svoju online karticu za kupovinu i uplatite iznos otprilike malo veći no što predviđate otići ćete na sajt iHerb-a.
www.iHerb.com

I možete da birate šta vam duša poželi...


 
Očajnički godinama tražite niacin ili B3 vitamin po apotekama i bodibilderskim radnjama? I nema da se kupi? I nikog nije briga?
Evo rešenja. Ovde možete da birate kakav B3 (niacin) vam je potreban. Flush ili no-flush, od 100mg, 200, 500... i po ceni i proizvodu koji slobodno birate.


Tražite da kupite jod po apotekama i do besvesti objašnjavate neobaveštenim apotekarkama da ne tražite radioaktivni jod, nego onaj najobičniji (nascent, kalijum-jodid ili neku drugu vrstu)? Tražite najobičniji, ali pravi jod kojim se saniraju rane na koži, kojim se za deset dana leči rak kože, koji je neophodan za lečenje raka dojke? I nema?
E na iHerbu ima i to da birate gospodski za sopstveni novac i da pronađete i vrstu i tip pakovanja koji vam najviše odgovara.


Pa dok ste već tu i da obradujete i sebe i dete nekom kvalitetnom čokoladom od pravog kakaooa... i to ima. Kao i čajeva, namaza od raznog semenja, egzotičnih čipseva, svačega...


Ne želite da vam uvaljuju svašta, već vam treba pravi prečišćeni maslac (gi) ili pravi indijski začini - ima i to.


Izluđuje vas tajnovitost i očito previsoke cene kada želite da kupite nešto tako obično kao što je shea puter, pa da sami pravite svoje pomade, mleka za telo ili da njime pokušate da zacelite rane ili ekcem.
Zašto bi moljakali tamo nekog preko fejsbuka kao da kupujete, ne daj Bože, narkotike, a ne shea puter? Birajte za svoj novac kao slobodan čovek. 


Ista priča apsolutno važi i za kakao puter i kokosovo ulje ili puter. Zacenjuju ih, kreiraju veštačke nestašice i sve u svemu treba da smo svi kao na iglama da li je stiglo i koliko bi nam se prodavac smilovao da ostavi samo za nas.
U Srbiji je standardna situacija da kokosovo ulje (nerafinisano) ima da se kupi po par meseci, a onda ga nema ni za lek. Dok za to isto vreme ima da se kupi samo rafinisano (po istoj ceni). Sve mi se čini da uvoznik sam kreira ovu vrstu nestašice ne bi li se ratosiljao onog rafinisanog.
O kakao puteru da i ne govorim. To je kao da pokušavate da kupite zlatne poluge.

I zašto bi to sebi radili?
Odete lepo na sajt i birate sami. Koliko para toliko i muzike, to jest kakao putera i kokosovog ulja.
Kliknete na proizvod i do mile volje čitate detaljne podatke o svemu.


Ovo je moj najomiljeniji primer.
Iz nekog razloga nije obnovljena dozvola za uvoz MSMa, ali i kada ga je bilo uvoznik je MSM iste ove firme Now Foods (ali duplo manje pakovanje) naplaćivao 1750 dinara.
Evo duplo veće pakovanje po onom najvećem kursu košta 1314 dinara. I da uz to zaračunate isporuku koja je 4$ i bankarsku transakciju od 1,5$ dobićete na ruke duplo pakovanje za istu cenu koju bi morali da platite u bilo kojoj beogradskoj apoteci.

Dakle, da bude jasnije:
-u apoteci, sve i da pronađete pakovanje MSM firme Now Foods od 120 kapsula od 1000mg košta 1750 dinara
-preko iHerb-a, sa svim troškovima pakovanje MSM firme Now Foods od 240 kapsula od 1000mg košta ispod 1750 dinara.

Zašto bi poklanjali svoj novac uvozniku?


I ona čitava fama oko magnezijum hlorida?
Čemu to?

Ovde možete da birate da li ćete kupiti već gotov losion ili ćete kupiti kutiju od skoro pola kile magnezijum hlorida i sami napraviti par litara losiona, a za par dolara.
To je toliko prosto.


Isto važi i za šminku, pomade za lice, losione, kolagen, hijaluron, boje za kosu, šampone, šta god da vam je potrebno.

Evo ovako izgleda primer jedne kupovine.
Ovde sam namerno izabrala samo jednu stvar, a vi možete da naručujete koliko god poželite.Vodite samo računa da ukupna cena paketa sa sve isporukom bude ispod 50 evra, pošto se svi paketi iznad te cene carine.

Odabrala sam opciju da me isporuka košta 4$ (najjeftinija varijanta) tako što sam čekirala dugme International Airmail.
I ovo važi ako je vaš paket težine ispod 1814 grama, tako da vodite računa i o tome.

 
A ovo je jako važan detalj.
Prilikom prve kupovine imate poklon od iHerba u iznosu od 10$ za sve narudžbine od 40$ ili preko 40$. U slučaju da je narudžbina ispod 40$ poklon je 5$ i to samo u slučaju da u donji pravougaonik, tu gde piše Apply Coupon Code upišete kupon.
Znači ako je vaša narudžbina 45$, uz upis broja kupona sada iznosi 35$. Lepo, zar ne?
Možete da upišete moj broj kupona i on je PRW154.
I ovo važi samo za prvu kupovinu.
Za kasnije kupovine bićete nagrađeni raznim popustima. I da ne zaboravim, na svakom vrhu strane ovog sajta imate link "Trials" gde možete da (samo jednom) kupite neki proizvod po promotivnoj ceni. Pogledajte šta se nudi, jer ima jako zanimljivih stvarčica, a koje u tom slučaju koštaju po dolar ili dva.
 

Sajt će vam prilikom zaključenja narudžbine tražiti da se prvi put registrujete, što traje vrlo kratko, upisaćete broj svoje kartice i dobro proveriti adresu isporuke, i na sve to predvideti još oko 1,5$ za troškove bankarskih transakcija i to je sve.
Za desetak, a maksimalno 15 dana očekujte svoju narudžbinu sa osmehom na licu.


Friday, November 2, 2018

Lečenje ožiljaka


Na Netu imate bukvalno hiljade tekstova koji do u sitna crevca objašnjavaju šta su to ožiljci, pa da postoje ovakvi i onakvi itd.

Ako vas interesuje tekst tog tipa, pronađite negde drugde, jer ovde nameravam da objasnim šta radi i koliko radi i kako se taj problem što jeftinije reguliše.


Elem, da postoji išta što bi odraslu osobu moglo da reši ožiljaka, to bi se znalo u celom svetu. S obzirom da ne postoji, ne nadajte se potpunom rešenju, mada ima indicija i u pozitivnom pravcu.

Kada je neko mlad, dete, tada se ćelije daleko brže obnavljaju i to potpuno, i velika većina ožiljaka zaraste bez traga. Jedan moj prijatelj tvrdi da isto može da se postigne ako se potpuno zaboravi na sam ožiljak ili ko to nije sposoban, treba da bukvalno i vrlo nežno golica svoj ožiljak percetom (nađete perce ili paperce od ptice napolju, nije potreban nikakav specijalan brend). I to nekoliko puta po minut dva u toku dana dok ožiljak ne nestane... ili dok vama ne dosadi.

Ima istine u toj proceduri jer se na "mikro" način stimuliše koža i tada reaguje.

Za sitnija oštećenja odlično ide mikrodermo-abrazija koju mora da uradi kozmetičarka, ali se ovo izvodi zimi i recimo samo jednom, eventualno, do dva puta godišnje, ali bolje ne toliko često, jer koža ne sme da se maltretira (a i o tome sam pisala, pa pronađite u arhivi tekstova).



Ono što je mene, recimo maksimalno nerviralo u celom tom kozmetičko i dermatološkom svetu su neke astro-fizičke metode koje strahotno koštaju i gde vam kažu da je sad sve na vašoj nadi, ali tek kada im platite.

I to je pogotovo bilo istina za procedure vezane za krvnu plazmu ili čak i stem ćelije. Nemojte se toliko oduševljavati, a tek se nemojte hvatati za novčanik, dok ne prođe par godina od svake lansirane tehnologije, jer koliko vidim i stem ćelije i krvna plazma slabo rade svoj posao. Rade ih na nivou melema od nevena, tako da je uvek bolje da daleko manje pare date na ulja i meleme, nego bankrotirate nadajući se nečemu epohalnom, tamo gde epohalnog nema.


Ovo što upravo gledate je Lošal, kineska mega krema sa još boljim marketingom, a koji je vinuo ovaj preparat u sam vrh svetske kozmetike. Ako do sada niste, pogledajte njihovu info-reklamu gde doktor ženi koja ima ogroman stari ožiljak samo premaže Lošal i pola sata kasnije nema pola ožiljka.

E i ja sam gledala istu reklamu i još neko u mojoj kući ko ima 12 godina stare ožiljke. Naravno da mi je momentalno naređeno da je dobavim, te sam je pronašla na e-Bay sajtu i čak našla i najjeftniju verziju od oko 20-25$ negde u Australiji. Kažem to, jer se prodaje i za 50 i za 100$, pa vodite računa ako pokušavate.

Krema je stigla par nedelja kasnije, i nije u pitanju krema već potpuno providna emulzija, koja se špatulicom nanese na ožiljak, a onda samo skine jedno pola sata kasnije.

Celo uputstvo je na kineskom, samo se vidi da je treba držati 20-30 minuta. Taman toliko koliko je potrebno da se samo osuši i sljušti sa kože. A koristi se 2-3 puta dnevno.

Da li ima efekata?

Pa i ima, ali vrlo, vrlo malih.
Možda bolje radi na svežijim ožiljcima, ali na ovim matorim slabo.

Što se svežijih ožiljaka tiče, tu važi opšte pravilo - ulja, ulja, ulja, masnoća, ulja. Možete da mažete najobičniju svinjsku mast i radiće fenomenalno do god je ožiljak skorašnjeg datuma. Ricinusovo ulje radi takođe, kao i kantarionovo, kao i nevenovo.
 


Evo uputstva za one koji su baš zapeli da čitaju pažljivo. Ali, pored tog "kosmičkog" preparata, morala sam istom prilikom da kupim i ovaj koji isto tvrdi da reguliše ožiljke, ali najviše one od akni.

Rezultat je da baš i ne reguliše, ali jako lepo miriše i lep je i dizajn.

Ako vam je do bacanja para, eto i ove kreme kineske firme Lanbena. Za razliku od prethodnog primera, uputstvo je na engleskom.



Stvar koja po meni jedino radi za stare ožiljke je jedna metoda sa neke američke klinike, ne sećam se koje, ali sam gledala svojim očima da zaista radi, ali je potrebno vreme za nju.

U ožiljak se ubrizgava prokain i vitamin B12 odjednom. I to radi fenomenalno.

Šta je potrebno?

Kod nas ne može da se nađe prokain, ali ima lidokain, što mu dođe na isto i ampula je tipa oko 100-200 dinara. Ampula B12 je još jeftinija, recimo 50-100 dinara, a špric i ona najmanja igla (kao za dijabetičare) ne može da bude više od 50 dinara.

I još samo da ubedite dermatologa da vam to ubrizga za neke sitnije pare, jer ovo običan kozmetičar nema pravo da radi, te vam ostaje da privolite lekara dermatologa ili da sami rizikujete na svoju ruku vežbajući se potkožno ubrizgavanje, što nikako ne preporučujem.

Ono što hoću da kažem je da je ovo najbolja metoda, ali u isto vreme i najjeftinija. Što je odlično za vas, ali ne i za dermatologe, koji bi da svoje usluge naplate makar malo više od 500 dinara.

Jednim tim špricem koji napunjen sa recimo ukupno 5ml, po pola-pola lidokain i B12, može da se tretira mnoštvo ožiljaka odjednom, ali bi proceduru trebalo izvoditi jednom mesečno, recimo 4 puta ukupno u toku zime.

Kao što sam rekla, ne sme na svoju ruku i ne znam da li postoje alergijske reakcije, ali lidokain je anestetik, a B12 vitamin. Ima ljudi koji su alergični i na ove preparate. Zato mora isključivo sa dermatologom, nemojte da nisam upozorila.





Ta metoda postepeno popunjava rupe, u slučaju onih kraterskih ožiljaka ili ih spušta na nivo kože, u slučaju onih planinskih ožiljaka, a i vraća se i realna boja kože, u slučaju onih belih ožiljaka. I naravno, vraća se u funkciju sve što i jeste u donjim slojevima kože, tako da će se vratiti i mitiseri i sve redom, čisto da znate.

Ono što je isticano prilikom primene ove metode je da prvi put treba da svom dermatologu ispričate priču koja se desila vezana za sam ožiljak i da tek tada treba da pređe na ubrizgavanje. A objašnjenje je bilo da se tako oslobađa trauma tkiva i da je lečenje brže.

Šta god da je u pitanju, videh i uverih se sama na licu mesta.



Thursday, October 25, 2018

Deuterijum - karika koja nedostaje u lečenju mnogih bolesti, pa eto i raka


U sledećem video snimku možete pogledati skorašnje predavanje doktora Laslo Boroša, a u vezi deuterijuma i opasnosti koje on donosi.

Već godinama ističem da hrana nije broj 1 kada je u pitanju zdravlje, i da su Sunce, voda i magnetizam neophodni sastojci zdravlja pre same hrane.

Ovo je priča o vodi, jer sam o Suncu pisala već više puta. A ono što treba da znate generalno je da se deuterijumom bogata voda koncentriše po obodima kontinenata i da je ima više što se ide ka ekvatoru.

Dakle, što južnije, eto više deuterijuma.

Nama, za naše ćelijske, najviše mitohondrijske procese nije potrebna voda bogata deuterijumom, već voda osiromašena deuterijumom, jer on koristi glikogen da bi kao trojanski konj ušao u mitohondije i oštetio hiljade nano-motora koji se nalaze u njima, a od kojih nam zavisi nivo energije i sam život.






U predavanju doktora Boroša čućete i zapanjujuće efekte konzumiranja vode siromašne deuterijumom, i kako pospešuje ogromnim brzinama, baš zbog ćelijskih funkcija, i lečenje mnogih bolesti, uključujući i rak.

Ali ovde postoji i opasnost, jer ljudi u želji da se što pre izleče, neće pažljivo ni da slušaju ni da čitaju. I baš iz tog razloga, očekujem vrlo skoro da se neko nađe pametan i počne da štancuje flaše sa nalepnicama "voda bez deuterijuma".
I naravno, brzo se obogati na večnoj ljudskoj gluposti.





I isto tako očekujem da se neko još vispreniji seti da uvozi vodu iz recimo Švedske ili Norveške, sa istim nazivom "voda bez deuterijuma", ali ako je u plastičnim flašama, onda je džabe. Sve je uzalud.

Nemojte se slepo držati ove priče, jer za svaku bolest mora da se napravi i pravilna strategija lečenja. Samo voda, ovakva ili onakva neće da izvede nikakvo čudo ako se ne pridržavate svega ostalog.

I za one koji pridaju značaj hrani, samo jedan primer, koji sam skoro čula baš u vezi vode osiromašene deuterijumom.
Mog omiljenog doktora Džeka Kruza, koji je sada vodeća sila u medicini, baš su pitali neko pitanje u vezi hrane i bukvalno im je odgovorio - da u slučaju da neko živi u Kanadi, na primer, i u toku jeseni ili zime uzme da pojede krastavac, može više da mu škodi, šteti zdravlju ili ga prosto ugoji, u odnosu na situaciju gde je pojeo svinjski odrezak mesa.

Zašto?

Zbog deuterijuma.

Krastavac ne raste u  Kanadi u jesen ili zimu, i to što ima da se nađe je uvezeno iz južnijih krajeva. A u kojima, eto ima i više deuterijuma. Što ne pravi problem ako živite u južnijim krajevima, jer treba da ste stalno napolju, pod Suncem, pa se svi štetni procesi anuliraju.

Ali ako živite severnije, svaka hrana koja je stigla iz drugačijih krajeva šteti zdravlju bez greške, a u pravo zbog tipa vode koji nosi u sebi.

Sledeći ovu priču, sada možete lako da shvatite da se tropsko voće ne jede zimi, ali da se jede ono što tada ima da se nađe u prirodi. U prevodu, na snazi je sezona lova, pa se jede meso i masno, a telo se ponovo drži napolju, pod ledenim Suncem i na ledenim temperaturama.

Samo tako, i nikako drugačije, mitohondrije (krucijalno bitni delovi u ćelijama odakle dolazi sva naša energija) mogu da funkcionišu ispravno.



Informacije u vezi mojih usluga lečenja i zakazivanja termina možete pogledati na KONTAKT strani


Sadržaj ovog bloga je zaštićen Zakonom o autorskim i srodnim pravima.
Zabranjeno je kopiranje sadržaja sa ovog bloga na druge on line lokacije, kao i bilo koja dalja distribucija i prerada tekstova.
Autor jedino dozvoljava postavljanje linka.
Kršenjem gore pomenutih pravila stiče se uslov za pokretanje krivičnog postupka.
COPYRIGHT ©KIRA 2010 - 2018 ALL RIGHTS RESERVED






Wednesday, October 10, 2018

Tinktura od maslačka


Upravo je u toku druga ovogodišnja "berba" maslačka, pa nemojte da je propustite u slučaju da imate probleme sa imunitetom, varenjem, gorušicom, jetrom ili prosto želite da se malo i malo više regenerišete.

Listovi maslačka se jedu sirovi, u salati, ali preliveni sa malo ulja i sićeta, što ih priprema za "kuvanje" u stomaku, zatim se kuvaju kao klasično varivo ili se koriste u tinkturi.
I što ih duže jedete, sve će vam se manje činiti da su gorki. Na kraju ima da se pitate, ima li više uopšte gorkog maslačka u kraju, jer će vaše telo da se adaptira na ovaj ukus.

Cvetovi se takođe jedu sirovi i imaju jako fin ukus. Zatim mogu da se pohuju kao slatki ili slani i za decu su super zanimacija.

A koren je univerzalni elksir i upravo sada je idealno vreme za sakupljanje korena (sada, a ne u proleće) kada je sva vitalna snaga biljke skoncentrisana baš tu.

U videu ispod možete odmah i da pogledate kako se svež koren koristi za tinkturu i kako se sama tinktura pravi.



Informacije u vezi mojih usluga lečenja i zakazivanja termina možete pogledati na KONTAKT strani


Sadržaj ovog bloga je zaštićen Zakonom o autorskim i srodnim pravima.
Zabranjeno je kopiranje sadržaja sa ovog bloga na druge on line lokacije, kao i bilo koja dalja distribucija i prerada tekstova.
Autor jedino dozvoljava postavljanje linka.
Kršenjem gore pomenutih pravila stiče se uslov za pokretanje krivičnog postupka.
COPYRIGHT ©KIRA 2010 - 2018 ALL RIGHTS RESERVED

Monday, October 8, 2018

Ponovo o svetlosti, vodi i magnetizmu kao najvažnijim faktorima za zdravlje


Skorašnji intervju dr. Džeka Kruza o toksičnosti plavog svetla, elektro-magnetizmu i bežičnom 5G Internetu.
Mislim da je jako važno da se čuje i ovo, zato što se dr. Kruz probija poslednjih godina u sam vrh medicine.
A upravo zahvaljujući njemu i nekolicini valjanih naučnika, pravac medicine se okreće od hemije ka fizici, što i jeste koren svih stvari.








Friday, September 28, 2018

Bebe, dojenje, porodilišta i ostale strašne priče


Pre neki dan drugarica mi je poslala link, koji me je zamislio, razljutio i bacio u neke dileme.

U  pitanju je priča mame koja je skoro izašla iz porodilišta "Narodni front", i bila je i ljuta i izbezumljena situacijom koja se dešava sa hranjenjem beba.

Eto linka: http://roditeljsrbija.com/pismo-jedne-majke-narodni-front-21-09-2018/

U suštini priče je da je ukinuta dohrana za bebe i da je ona kao majka slušala stravična plakanja gladnih beba.

Dobro, moguće je da je istina, ali da pogledamo neke činjenice.

Kada se kaže "dohrana" ovde misli se isključivo na veštačku hranu za bebe.

Kada se u porodilištu kaže dohrana je ukinuta, ja sam prezadovoljna i pitam se šta su čekali do sada.

A onda se pitam šta je "Narodni front" pobogu stvarno čekao do sada? Da im država da smernice i nove zakone?

Nemojte pogrešno da me razumete, ali porodila sam se u porodilištu "Višegradska" i to pre skoro ravno 20 godina, taman u cik bombardovanja i u sred srede stravične bede, sankcija i svih mogućih strahota.

U bolnici su postojale i dve izgladnele mačke, koje su pobegle negde tokom kraja moje trudnoće, a zato što sam morala "pro forme" da čamim u bolnici jedno tri puta po 5 dana, a onako za bezveze koliko sam shvatila, jer niti su imali dijagnostiku, niti lekove.
I bila je tuga gledati kako se ampule gvožđa i bočice sa lekovima dostavljaju trudnicama raznoraznim porodičnim kanalima.
Dalje, često nije bilo anestezije.

Ne mislim na anesteziju koja se daje pre krpljenja, tojest zašivanja epiziotomije, jer toga svakako nije bilo, već nije bilo anestezije da se rade serklaži, a to je procedura gde se ženi ušiva grlić materice da ne bi "ispustila" bebu pre roka.

Nije bilo sapuna, wc papira, niti hrane.

Kako su mačke pobegle na neko hranljivije mesto u bolnicu su optimistično ušetali miševi. Pa smo onda imali doživljaje oko toga, jer je stvarno strašan prizor kada četa trudnih, a rizično trudnih žena vrišti i vija miša po sobama i hodnicima.

Dva puta sam spasila po miša, moram da priznam, bilo mi je žao, a i bili su tako slatki.

E u toku tih trudničkih dana, renoviran je sprat namenjen za porođaje i porodilje.
A onda su se u maniru današnjih vlasti (sve je to isto) slikali političari za televiziju, tresla se gora i sve redom, porodilje su transportovane po bolnici na vrlo... ružne načine, da ne širim priču. A ja sam gledala, ionako ništa valjanije nisam mogla da radim u tim bezveznim danima, kada je trebalo da provedem po tih 5 dana u bolnici, a da bi mi uzeli krv, mokraću, uradili ultrazvuk i običan pregled. Što sve može i vanbolnički, ali onda bolnica ne može da naplati bolnički krevet od socijalnog.

Elem, ubrzo po otvaranju porodiljskog sprata, u kupatilima su se pomešale vodovodne i električne instalacije. (O zamislite?) Eto, bili su stručni i vispreni, kao i ovi danas.

Pa je sve ponovo zatvoreno, pa opet tumbanje porodilja, pa prepravke. Kada sam ja stigla ponovo u bolnicu, ovog puta da se stvarno pozabavim porođajem, razmišljala sam umno i prestravljeno da li smem da odem do toaleta ili ne daj Bože, istuširam, jer mi nešto nije bilo do električnog udara.

Dok su me vozili u salu za porođaje, gledala sam svojim očima kako se jednokratne plastične rukavice oprane suše po radijatorima. Nisu imali za nove, bili smo blokirana zemlja.
Taj deo posla su radili kako su najbolje umeli.

I da ne grešim dušu, osim jedne brljotine medicinske sestre, a koja me je koštala 13 sata porađanja umesto 3, sve ostalo po pitanju samog porođaja, posteljice i zašivanja epiziotomije su odradili majstorski.
Ili bi poštenije bilo da kažem da je najveći deo tog posla uradila jedna savršena žena, babica po imenu Olga, koju nikada neću zaboraviti.

Ali... onda se desilo svašta.



No, da se vratim na temu. Da li bilo dohrane u Višegradskoj?
Glupo pitanje.
Nije bilo neophodnih stvari, a ne takvog luksuziranja kao što je veštačka hrana.






Ono što je porodilište "Višegrad" uradilo majstorski je bila sledeća procedura - svakih par sati došla bi sestra u porodiljske sobe i opomenula nas da se "izmuzemo" (kako mi ide na živce taj termin) i to u plastične čašice.
Jedno 15 minuta kasnije ušla bi sa bokalom i u njega bi sipala svo mleko svih žena u svim sobama na porodiljskom odeljenju.

Koliko se sećam prvi dan nam nisu donosili bebe na podoj, a i da jesu, pojma nemam kako bi to izvele, jer smo bile razvaljene, krvave, ošamućene i sve redom.
Noću nije bilo podoja, ali je sutradan krenulo, valjda beše tri puta u toku dana. Više se ni ne sećam kako treba.

Suština stvari je bila u tome da su SVE MAJKE DAVALE SVO MLEKO ZA SVU DECU u porodilištu.
I ako jedna majka nije imala dovoljno mleka u tim početnim trenucima, njeno dete nije bilo gladno, zato što je hranjeno na kašičicu mlekom neke druge majke.

Mene je baš bilo briga da li će moje dete da proba moje mleko, neke plavuše, Albanke, Ciganke ili bilo koje druge nacije ili rase. Bilo mi je važno da je neko dobro smislio celu proceduru i da moje dete neće biti gladno.
I mene je baš bilo briga da li će bilo koje drugo dete da dobije moje mleko, ali me je itekako bolelo da slušam kada neka beba plače.

Dakle, nema priče o nekakvoj dohrani, to jest kombinaciji goveđih proteina sa sojom i ostalim glupostima. Žensko mleko je zakon, a pogotovo je to taj pravi kolostrum, vrlo specifičan tip mleka i užasno važan za razvoj dece, i može da se sestrinski i majčinski podeli sa svima.

Ne znam kakva je situacija u "Narodnom frontu", ali ako do sada nisu čuli šta rade njihove kolege u susednom porodilištu, evo im ideja. A ako to već rade, izvinjavam se, ali taj podatak ne može da se nađe u moru priglupih novinarskih tekstova koje se posle mogla da pročitam.

Druga stvar u tekstu i posledičnim tekstovima koji su se pojavili kao lavina bila je tema da li je u porodilištu sve normalno ili baš i nije.

Ne znam kakva je situacija sada, ali sumnjam da je nešto mnogo bolje nego u moje doba. A u to doba, em smo imali problem sa ratom, bedom i sankcijama, em je osoblje baš porodiljskog dela bilo udareno mokrom krpom posred čela, o čemu sam pisala detaljno jedno godinu dana kasnije, a bogami, je vrlo udarno, istinito i poznato javnom mnjenju, uradila isto jedna divna žena, koja se sada kao poslanica u parlamentu i dalje se bori za zdrav razum i bolji život.

Posle serije njenih tekstova situacija po porodilištima je počela da se menja, ali da li je to potrajalo, čisto sumnjam.

Recimo, neki od benignijih primera su da čistačica koja radi noćnu smenu, sruči tradicionalno tovar escajga u sudoperu negde oko ponoći i počne da ih pere, a ta priručna kuhinja je preko puta naše sobe. Sve nas momentalno probudi taj iritirajući zvuk.

Onda u tri sata noću pusti neku pesmu i počne naglas da peva nešto kao "Plači mala, plači, sad kad sam na Sremskoj Rači", te u istom momentu krene i da prži krmenadle.
Pošto krmenadle cvrče i miris se širi okolo (a zato su stigli mišovi, sad mi je jasno), proturi glavu u hodnik i urlikne dežurnoj sestri "Dođi na krmenadle, sveže su! Moj muž je klao svinje juče!  Ručno ih je klao!"

Neću da opisujem komentare u mojoj sobi uopšte.

Primer 2: Žena je uključena na transfuziju u mojoj sobi i mora da piški. Na 23 poziv dolazi sestra i kaže joj da je posuda ispod kreveta, a to je jedno metar dole. I ode žena.

I šta sad? Da bacamo kletve kolektivno na tu idiotkinju od medicinske sestre? Da se svađamo da je debil koji ne zna ili neće da uradi svoj posao i da joj želim kad njoj treba da se postavi posuda da se speleološki spusti sama ispod, operisana i priključena preko igle, da nema nikog da joj pomogne.

A igle nam nisu nedostaje tih dana, izgleda da su samo za to i imali.
Bile smo izbušene na po 5 tačaka, po venama. To su one igle sa poklopčićima, koje ne vrede ni pišljiva boba posle par sati, jer se dešava koagulacija. Što su se i uverile lično ove što su morale da prime infuzije i transfuzije.
Pokušavali su da im "produvaju" te igle, kao da se iskoriste kad su već postavljene, ali tu količinu bola kod tih žena, verujte mi, ima da plaćaju u 10 života, samo zato što su glupi, da ne kažem glupe , jer su u pitanju bile doktorke i medicinske sestre.


Da bi na kraju sa žaljenjem i pored poluonesvešćene žene od bola, lepo uzele i ubole je joj još jednu iglu.

Što se tiče nas ostalih, sve molbe da nam se poskidaju igle iz ruku i svih mogućih vena, a da ne bi isekle same sebe i bebe, kada su na podoju, nisu urodile plodom. Nosile smo te imbecilne, a vrlo opasne igle još par dana, iako nije bilo svrhe u njima, jer su bile zapušene.
Objašenjenje je bilo da je takva procedura.

(Kada vam neko to kaže, tražite da vam donese na uvid proceduru u pisanom obliku. I to koliko odmah.
Verujte mi, funkcioniše besprekorno i menja "proceduru momentalno".)

Ali... i to je veeeeliko ALI, da li smeš išta da im kažeš, ako su one te koje drže tvoje dete u tamo nekoj sobi?

Moja najveća panika je bila da neka od njih "slučajno" ne ispusti dete na pod i ta misao me je bezumila. Neko može da mi kaže da to ne može da se desi, da su u pitanju trenirane medicinske sestre koje znaju svoj posao i sve zakonske posledice, ali ko može da me ubedi u to, ako sam svojim očima gledala slučajeve za psihijatra kako se kao "brinu" o nama?


Primer 3: Mi sa bebama, bio je podoj i sada ih držimo, tepamo im i gledamo. U doktorskoj sobi su 2 doktorke i 3 medicinske sestre. I čujem lepo kako se divno zabavljaju, smeju jer pričaju nešto jako interesantno. Idila na sve strane... Ali ne za dugo.
Dva minuta kasnije jedna beba počnije da se davi kod žene u krevetu preko puta mog. Ona je podiže i tada gledam prvi i poslednji put, nadam se, kako dete postaje jako crveno, pa plavo i crnkasto po celoj glavi i licu. Bukvalno umire.
Žena doziva sestre i doktorke, sa one strane se čuje smeh.
Žena očajnički doziva, tamo na drugoj strani žurka divota.
Ostale žene u sobi izbezumljeno gledaju i svaka drži svoju bebu.
Sekunda, razmišljam, sekunda pogledam moju bebu.
Treća sekunda shvatam da moja beba poznaje moj glas.

I onda puštam glas iz grla.
Glas koji može da razvali bilo šta.
Glas koji jasno čuju sve one žene na čajanci u susednoj sobi.
Glas koji se prostire kroz ceo Klinički centar.


Dve sekunde kasnije utrčavaju svih pet žena pravo ka meni i počinju da urlaju na mene zašto urlam kroz bolnicu. Pogledam ih i pokažem prstom na krevet preko puta.
E onda su se sjatile konačno tamo, prevrtale tu bebu i spasile je, jer je valjda mleko ušlo u dušnik ili tako nešto slično.
Nisu me ni pogledale dok su izlazile, a moja beba je mirno spavala uz mene. (Mamin glas je ipak najnežniji, koliko god bio jak.)


Primer sledeći: Noć, mi spavamo, negde oko 10. I odjednom počinju svetla u sobi da se gase i pale. Sad se mi bezumimo, jer je pretnja bombardovanja jako blizu (i desilo se 5 meseci kasnije) i ne znamo da li je počeo rat i šta da radimo.

Kad minut kasnije, utrčava sestra sa noćnog dežurstva i počinje da urla na nas kako ona sada ima kontrolu nad svetlima po sobama, kao da smo mi alkoholisani rok bend na turneji, pa ćemo sada da lomimo hotelsku sobu.

I šta smo mogle da joj kažemo? Samo smo je belo gledale dok se nije izurlala i kad je shvatila da nema povratne informacije, pokupila se i izašla.

Da li treba da imam poverenje u takvu osobu?

Slučaj još jedan: Doktorka sa dve studentkinje. Nama su upravo doneli bebe na podoj i ona se baš našla uz moj krevet. I taman kada treba na miru da prvi put u životu podojim svoje dete, ta žena počinje da urla, ali bukvalno urla, na mene, jer zaboga nisam trljala peškirom bradavice da izađu, i sad su uvučene i sad beba ne može da sisa.

Ja je gledam, preznojavam se, najradije bih je odalamila, ali ne smem dok sam tu i dok imaju i moju bebu, one studentkinje ćute. Niko mi u toku trudnoće reč nije rekao za bradavice, niti išta slično, i pojma nemam o čemu priča.
Tri minuta kasnije moja beba povlači i počinje da sisa kao mašinica. Doktorka se okreće na peti i izlazi besno. A one dve sirote studentkinje se izvinjavaju i objašnjavaju mi da je najverovatnije u klimakterijumu.
Ali njen klimakterijum, nedostatak osećanja ili takta, vaspitanje i sve ono što je trebalo da prethodi mojoj "obuci" u trudnoći, nije moj problem, već njen.
I ponovo, od mene se očekuje da se nešto bunim, kada imaju moju bebu u drugoj sobi, a bez moje kontrole?

Da ne dužim toliko... Izašla sam iz porodilišta na sopstvenu odgovornost. Potpisala sam papir, pokupila bebu, i bila izbačena iz kreveta 5 sati pre no što je muž došao da nas uzme.
Tih 5 sati sam provela tako što sam spojila stolice u trpezariji i ležala na njima, jer sam imala stravično upaljenu i zagnojenu ranu od zašivanja epiziotomije (setimo se onih nesterilnih rukavica).

Za to vreme 3 sata kasnije, ušla je doktorka i ponudila mi da mi nađe krevet. Na pitanje zašto sam bila izbačena iz mog kreveta pre polaska, nije znala šta da mi kaže pa je pobegla. Mudro.

Muž je toliko kasnio, jer je on čekao u prizemlju, nisu hteli da mu kažu da ja čekam (i umirem) gore, jer su prosto zaboravili, a i hteli su valjda malo da me kazne što odlazim tako na svoju ruku.
Nije bilo mobilnih telefona u to doba, pa su mogli malo da se iživljavaju.

A otišla sam jer sam pre toga sretala ženu koja je u bolnici bila 2 meseca do tada zbog istog problema. Upaljena i zagnojena rana, a nisu imali antibiotike u injekcijama, pa je morala da čeka u mukama. A usput je saznala da i beba ima zagnojen pupak. I njen horor je trajao. I trajao.

Moj rezon je bio, ako treba da umrem u mukama, to ću da uradim kod kuće, a ne u glavnom štabu ludaka. A možda i nađem rešenje.

Elem, pošto sam izašla u subotu popodne, taj dan i celu sledeću nedelju i beba i ja smo provele u strašnim mukama. Ono što nisam znala je da je i bebi upaljen i zagnojen pupak, a na otpusnoj listi je zamislite, sve to pisalo, ali, o gle čuda, samo na latinskom (koji na moju sramotu ne znam).

Dve godine kasnije, ona divna žena koju sam spominjala iznad, se izborila da se otpusne liste pišu i na našem lokalnom domorodačkom jeziku, tako da majka odmah zna šta se dešava.

U ponedeljak ujutru stigla je lokalna babica iz doma zdravlja. I kako nas je pogledala tako je počela da viče, jer... obe upaljene, a pojma nemam za bebu, a beba i neobučena i neprepovijena kako treba.

A zašto? Zato što niko živ u porodilištu nije pokazao kako se prepovija beba. Objašnjenje je bilo, dođite za nedelju dana, sada nemamo lutku da vam pokažemo na njoj. Meni je samo prošlo kroz glavu da u tih nedelju dana valjda dete treba da držim u zamrzivaču, dok oni ne nađu lutku.
Mislim, ne mogu da verujem ni dan danas dok pišem sve ovo.

I tako sam i rekla lokalnoj babici. I shvatila je. I objasnila mi sve za povijanje i dojenje, i kako da izlečim bebi pupak i kako da, bez antibiotika, izlečim svoju upaljenu epiziotomiju. Trebalo je 3 puta na dan naizmenično da mažem ranu jodom ili kantarionovim uljem.

Tri dana kasnije, obe smo bile sasvim zdrave. U kućnim uslovima, sa priručnim lekovima, bolje reći preparatima.

Godinama kasnije, kad god bih nazvala neku drugaricu da joj čestitam rođenje deteta, a ona je u porodilištu u tom momentu, svaka bez greške mi je šaputala istu stvar "Ovi ovde nisu normalni." I svakoj bi govorila istu stvar "Izdrži par dana, samo izdrži."

Neću da grešim dušu, jer ne znam šta se sada dešava, ali da je bilo budalaština, psihijatrijskih slučajeva i samo iživljavanja u moje doba, bilo je.

I druga stvar, a koju mnogi možda ne znaju je, da je pre nekih otprilike 8 godina uvedena obavezna vakcinacija protiv Hepatitisa B i to prvog dana po rođenju bebe.
Ko je ovo smislio i koja je svrha toga, ako znamo da bebe tog istog dana dobijaju i onu vakcinu protiv tuberkoloze, neka taj misli.

Hepatitis B (ne mešajte ga sa Hepatitisom C) se izleči sam od sebe u 95% slučajeva, kako kažu doktori. A onih 5%, šta sa njima?
Pa toliko strada i od upale pluća ili težeg gripa.

Ovde uopšte neću da ulazim u raspravu da li je ili nije potrebna vakcinacija protiv Hepatitisa B, i kako žive sva ona starija deca koja to nisu primila. Moje, samo pitanje je, da li možda ta vakcinacija može da prouzrokuje bolne reakcije kod tek rođene dece? I da li zbog toga porodilištima noću odzvanja užasan plač?

Ne znam, možda grešim.
Volela bih da je tako, ali deo mene se i dalje pita...


Nameravam da napišem par tekstova o hranjenju i gajenju sitne i malo veće dece uskoro, jer sam videla da je situacija u Srbiji kritična, ali da to ostavimo za neki sledeći put.

Ovo je bila moja lična priča iz porodilišta oktobra meseca 1998. godine.
Nadam se da je sada bolje, sumnjam da jeste, ali nada ništa ne košta.










Friday, September 14, 2018

Čudesne medicinske priče


Imam tu sreću da čuvenog "Atoma" Bergstroma poznajem već duže od osam godina. Za to vreme postao je moj mentor, učitelj i naravno, prijatelj.
Mogla bih da napišem knjigu o tome šta sam sve saznala od njega i kako su čudni, a opet laki za odgonetanje, putevi Gospodnji.

Ako znate engleski,  možete da poslušate intervju koji je skoro dao za Extreme Health Radio, mada volim da ga slušam redovno, sada već godinama, preko mreže One Radio Network i da se direktno konsultujem sa njim.



U videu je spomenuo i čuvenog Že Arigo-a, mističnog iscelitelja iz Brazila, o kome je napisana i knjiga "Že Arigo - hirurg zarđalog noža", jer je operisao ljude bez ikakve anestezije i to običnim čepnim nožićem. Uspešno je radio operacije katarakti, tumora i ko zna čega još, a njegovu priču možete pogledati u videu ispod, sa vrlo ozbiljnim upozorenjem da ćete gledati zastrašujuće snimke operacija.

Te u tom smislu, ako niste sposobni da gledate kako neko gura nož drugoj osobi u oko, zaobiđite ovaj video, jer može da bude potresan.


 

Meni je cela ta priča bila fascinantna, jer je Arigo po svojoj ispovesti kanalisao instrukcije jednog pokojnog nemačkog vojnog doktora i popunjavao poprilično komplikovane farmaceutske recepte na latinskom, a nit je znao medicinu, nit latinski.
O načinima da operiše ljude "na živo" i to mega uspešno, bez bola, krvi i infekcija, ne smem ni da razmišljam.

Ali eto, u životu se i to događa.


Sunday, September 9, 2018

Kako se koristi ehinacea na pravi način


Evo nama uskoro hladnog talasa, i taman dok se grad smisli da li da uključi ili ne uključi grejanje, a ono makar na režim toplih proba, đačka deca ima da nam popadaju u krevete zbog gripa ili prehlada, a ostatak stanovništva ima da kune gradsku vlast, pare koje mesečno non-stop plaća gradu za grejanje i cene raznih preparata u apotekama, a koje tradicionalno beleže sjajne prodaje taman pred tu istu, narečenu, grejnu sezonu.






 Elem, sve ovo znamo, ali hajde da napišem i nešto što se manje može čuti javno.

Biljka izbora za ovaj tekst je ehinacea (Ehinacea Purpurea ili Ehinacea Angustifolia sasvim je svejedno, jer su učinci isti).

Svuda redom možete da pročitate kako ova biljka ovo i ono, evo maločas sam našla tekst koji ozbiljno tvrdi da leči sidu, i uopšte neću da ulazim u to. Sve te štancovane tekstove možete da čitate na sve strane, kod mene je malo drugačije.


Ehinacea je potpuno beskorisna i gubi sva svoja svojstva u borbi protiv prehlada, gripova i čak bakterijskih infekcija disajnog trakta kada je osušena.
Isto važi i za ehinaceu pakovanu u kapsule.



(A samo sam hiljadu puta pisala na ovom mestu da ne bacate pare na biljke u obliku praha u kapsulama. Ko se još uvek pita zašto neka izrenda šargarepu, osuši je, upakuje u prazne kapsule i uzima 3 x 3 kapsule na dan, pa da vidimo taj spektakularni efekat. Dakle, ne radi. Ne bacajte pare na budalaštine.)

Čaj od ehinacee ne vredi ništa.
Da bi postigli iole medicinske efekte koristeći čaj od ehinacee, potrebno je da popijete dnevno 10 - 15 litara jakog čaja od ove biljke.

Ono što je vama potrebno je koren, a koren će uskoro moći da se sakuplja.

Kada se desi prvi mraz, tada se iskopa koren ehinacee i tako svež, samo i jedino svež, se stavlja u vodku, puna tegla naseckanog svežeg korena, pa preko vodka. Dobro se zatvori i gotovo, to je cela procedura.

Drži se na tamnom mestu 6 sedmica, a zatim odlije tečnost koja je sada tinktura.

Takođe, drži se u tamnim bočicama ili na tamnom mestu, ili oba, i koristi po jedna cela pipeta ili dve, par puta dnevno do god traje respiratorna virusna ili bakterijska infekcija.

Na ovaj način, ehinacea postaje moćan saveznik u borbi protiv prehlada i gripa.

Koristite biljke na pravi način kako bi shvatili njihovu moć da leče i izleče.



Saturday, August 18, 2018

Divlje biljke koje rastu oko nas


Kao i svakog avgusta vreme mi je da odem na odmor. U međuvremenu, ako nekog zanima može da pogleda ovaj kratak, ali valjan video Susun Vid, žene od koje skoro deceniju učim herbalizam.

U pitanju su biljke koje sigurno rastu u vašoj blizini, a vrlo su lekovite i naravno, potpuno besplatne.




Od septembra nisam sigurna koliko ću imati vremena da objavljujem nove tekstove, a ima ih izuzetno važnih, pogotovo onih gde se medicina kombinuje sa fizikom, priča o deuterijumu i topološkim izolatorima, svim onim jako interesantnim temama vrhunske medicine, a za koje će ova naša medicina tek početi da naslućuje tamo negde za minimum dvadesetak godina.

Međutim, to će sve zavisiti od mog slobodnog vremena, tako da ništa ne mogu da obećam za sigurno.
Svima želim dobro zdravlje i kvalitetno provedeno vreme.

Sve najbolje


Tuesday, August 14, 2018

Koja vrsta ishrane je najbolja?


Staro pitanje i jako stara dilema. Odgovor nije tako jednostavan. Ishrana jedne osobe zavisi od njenih godina, fizičke spremnosti, ranijih grešaka, detinjstva, krvne grupe i ono što je izuzetno važno - od predačkog nasleđa.
Najjednostavnije rečeno vaša idealna hrana je ono što su konzumirali vaši preci pre nekih hiljadu godina.

I ovde se sada javlja prvi problem. Neko može da kaže da su njegovi preci živeli na proji i pečenom krompiru, što nije istina. Krompir je stigao u ove krajeve kada ga je doneo Dositej Obradović, otprilike kada i kukuruz. Voće je bilo sasvim drugačije, mahom su to bile divlje vrste i bobice koje po šećernom indeksu nisu bile ni blizu današnjim insulinskim bombama koje se nama nude.
Žitarice su takođe mahom bile divlje, a i one "pitome" nisu bile genetski modifikovane, zasute herbicidima i pesticidama. Takoreći ubogaljene glifosatima, hemikalijama koje izazivaju glutenske reakcije i imunološka oboljenja.
Ljudi su stalno koristili divlje bilje u svojoj ishrani, a meso koje je korišćeno takođe u sebi nije imalo koncentrat, soju, antibiotike i vakcine.

Problem razmatranja predačke ishrane u današnje vreme postaje još komplikovaniji mešanjem vrsta. Zaista nemam ništa protiv mešanih brakova, ali deca koja se rađaju u porodicama gde je jedan roditelj sa Havaja, a drugi iz Kazahstana, ili gde je jedan roditelj iz Norveške a drugi iz Nigerije - stvarno imaju problem da shvate sopstveni metabolizam.
Ali to je priča kojoj su narodi na Balkanu za sada još uvek vrlo malo izloženi.

Znam, glavna dilema koju bi čitalac ovog teksta želeo da vidi jeste čuveni stogodišnji rat između vegetarijanaca i mesojeda, ali hajde da krenemo redom...

Lično, bila sam na obe strane. Od vrlo mladih godina postala sam vegetarijanac sa nekoliko poprilično dugih perioda sirove ishrane i uz to veganstva (i to kada ovde takvi "sportovi" uopšte nisu bili poznati i popularni). Kao vegetarijanac sam iznela trudnoću, vrlo teško podnela porođaj, ali sam nastavila u tom stilu i u toku dojenja.
E sve do jednom...

To "do jednom" je promenilo moju percepciju stvari i vrlo iskreno sam se zapitala zašto sam maltretirala sopstveno telo.
Prvenstveno zbog duhovnog napretka, a sekundarno zbog ideje da mogu da naudim drugom živom biću.
I počela sam da proučavam "programiranje" sopstvene svesti.

Prvo, način ishrane se zasniva i na činjenici koliko neko ima godina. Ako bi baš želeli da se držimo postulata ajurvede, deca su tip kapfa. I tako i treba da se hrane, a da bi im se tela razvila. Odrasli zbog svojih obaveza treba da su u "pita" vatrenom stilu da bi održavali metaboličke vatre i bili sposobni da se bore i izdržavaju svoju porodicu. A starije osobe, koje su (ovo je sada stvarno važno) proživele život, isfinansirale i odgajile svoje mladunce, stvorile neko svoje carstvo, sada po indijskom sistemu vaspitavanja, imaju svako pravo da po ceo dan sede, meditiraju, filozofiraju, uzdižu se spiritualno, jer se spremaju za prelazak na "onu stranu". I njihova ishrana jeste satvička, to jest "vata" tip, pošto su im i tela mahom takva.

Ako neko u svojim tridesetim po vasceli dan samo filozofira, meditira po 6 sati dnevno, često se pitam zašto se plaši materjalnog sveta u koji jeste ubačen da bi preživeo materjalno iskustvo.
Zašto se neko toliko panično plaši izlaska u "borbenu arenu" života gde treba zaraditi novac, platiti račune, napraviti, roditi i othraniti decu, odigrati celu životnu predstavu?

Lako je živeti kao monah, ja to najbolje znam. Ali biti čist i u stalnoj vezi sa Izvorom dok te bombarduju sa svih strana i bitnim i nebitnim stvarima, e to je već specijalni dar... i teret.

Druga stvar je klima.
Svi znamo da postoje medvedi i da je to generalno jedna vrsta. Ali medved u zoni polarnog kruga živi na masti i mesu, a panda živi na bambusovim mladicama. Da li ste primetili da ljudi u žarkom pojasu više preferiraju povrće, dok ljudi iz Sibira ili severnih delova Kanade svoju ishranu zasnivaju na masti i mesu (eto baš kao i medvedi).
Što se ide severnije pravila se menjaju, toliko se menjaju da čak i Pravoslavna crkva ima izmenjena pravila vezana za post u zavisnosti od toga da li postite u Grčkoj ili na Kamčatki, sa svim geografsko-kulinarskim prelazima između.



Ovo je dobar primer zimskog obroka za ove krajeve. Masno ovčije meso sa prazilukom i graškom. I možda bi neko sada razmišljao da li mrzi ovčije meso, meso uopšte, to što je povrće prženo, skuvano, pa opet umašćeno... Suština ovog obroka je masnoća, a izbegavanje masnoće je prva, krucijalna i osnovna greška koju priučeni vegetarijanci rade.
Često imam situacije da mi se agresivno javljaju vrlo fundamentalistički nastrojeni vegetarijanci i kritikuju me zbog nekih tekstova. Pokušavam da se ne uzbudim previše zbog toga, pa im prosto odgovorim da je sve ok, da sve razumem i zamolim ih da mi se jave za nekoliko godina. I da mi istom prilikom jave u kom stanju su im zubi, da li mogu da trče ili da se bore, u kom su im sada stanju creva, nivo energije i najvažnije... da li su sposobni za seks.
Nije smešno, koliko bi možda nekom ovo i moglo da zazvuči. Jako puno ljudi ovde ima jako ozbiljne probleme baš zbog nesposobnosti i da uživaju u seksu, da imaju nagonsku želju i najvažnije - da naprave dete.

Često mi se podmeće na uvid i članak o jednoj prelepoj crnkinji (sada ima 73 godine) koja decenijama živi na sirovoj vegetarijanskoj ishrani i eto, kao za pakost, tu stvarno divnu damu sam imala čast da slušam pre neki dan u jednom intervjuu.
Gospođa živi na Floridi gde je klima skoro pa tropska (dakle nema zime), zatim ta ista gospođa je počela sa vegetarijanstvom negde u svojoj 40-toj godini, a tada je već odavno rodila sina i odradila najveći deo "materjalnih" obaveza koje je život od nje zahtevao. Takođe, gospođa je crnkinja i njeno predačko nasleđe ide iz tropske zone Afrike. I najvažnije, ona jako vodi računa o svojoj ishrani, što će reći da je masnoća prvi postulat, a čista voda sledeći. O hrani da ne govorim, jer ona jako dobro zna biohemiju i sve što ide uz metaboličke procese.

U prevodu, ako su vaši preci stigli iz Afrike, vi živite u tropskoj zoni, rodili ste decu, zaradili pare i ZNATE biologiju i biohemiju - izvolite slobodno. Ovaj tekst nije za vas i molim vas da prestanete da ga čitate, jer gubite vreme.

Ovo je predlog za dobar obrok na prelazu iz zime u proleće. Mešana salata (zelena salata sa šargarepom, kupusom, lukom, začinskim travama, natopljena maslinovim uljem) i juneće ćufte (samo začini i samo luk  i jaje uz meso, bez ikakvih skrobnih dodataka ili ne daj Bože soje). I uz nekoliko sosova tzv. dipova užitak je potpun.

Elem, da se vratim temi. Što se "tradicionalnog vegetarijanstva" tiče postoji još jedna stvar. Nedostatak higijene ili čak tradicija Indije je da su njihove žitarice i zrnasta biljna hrana prepune insekata i da se to ne čisti pre pripreme.
Neki objašnjavaju da je baš zahvaljujući ovoj činjenici i onaj broj indijskih vegetarijanaca (jer nisu svi Indusi vegetarijanci, nisu čak ni pola, već daleko manje od toga) pošteđen uništene jetre zbog manjka vitamina B12 i taurina. Pri tom su na isti način i pošteđeni bolesti koja se zove "vegetarijanski indukovana pseudo multipleks skleroza".

Da se razumemo, nije svim vegetarijancima loše, pa ni nekim koji žive u umerenoj klimi sa smenama zime i leta, ali ti ljudi zaista strogo vode računa o tipovima hrane koju uzimaju.
Generalno gledano, ali isto tako ne možete svoje telo "generalno" gledati, ljudi A krvne grupe su pogodniji za vegetarijanstvo. I žene za nijansu malo više od muškaraca.
I generalno gledano vegetarijanski periodi jesu dobri za organizam i zato sve religije sveta imaju svoje dane za post u zavisnosti najviše od geografije. Ne od filozofije, pošto je filozofija svih religija ista.

Osnovna stvar koja mene lično izluđuje po pitanju vegetarijanstva jeste potpuno nepoznavanje metaboličkih procesa, a prorokovanje drugima. Ako jeste vegetarijanac ne nabijajte to drugima na nos. Budite vegetarijanac duže od 2,3,5 ili 10 godina pa tek onda širite svoja iskustva. Jer u slučaju da omanete kombinujući hranu posledice mogu da budu katastrofalne.
Gledam ih stalno.

Sledeća stavka jeste sirova ishrana i/ili veganstvo.

Menja se hemija mozga. To je zaista tako, ali... Postojao je jedan Pitagora, čudan, pomalo lud čovek, ali naučni gigant - vegetarijanac.
I postojao je Nikola Tesla, takođe gigant, ali vegetarijanac tek u svojim starijim godinama, štono i treba.

Nisam to samo ja primetila, primećeno je na sve strane i čak su rađene i studije o tome. Ljudi koji se drže na sirovoj biljnoj hrani počinju da gladuju. Naš želudac nije (za razliku od krave ili ovce koje imaju više želudaca) sposoban da razbije biljni ćelijski zid izgrađen od celuloze. Deo nutrijenata se izvuče besomučnim đusingom i razni smutijima, ali telo generalno gladuje. Osim što je takvom hranom bombardovano šećerima.

Treba "ući" malo bolje u to društvo da bi se shvatilo da ti ljudi imaju opake napade gladi i još opakije napade želje za šećerom (slatkim, voćem, bilo čim što donosi šećer). Budući da gladuje telo aktivira određene zone u mozgu, koje se inače aktiviraju upotrebom narkotika, i pod rezonom "ako već umirem, hajde da ne primetim i budem u euforiji" ovakvi ljudi postaju agresivni, non-stop euforični i počinju razno razne kosmičko-spiritualno-lupetajuće filozofije.
Znam da zvučim jako ružno, ali iznad sam lepo rekla da je bio jedan Pitagora.

Ako se ne bavite vrlo komplikovanim matematikama, genezom multiverzuma, strukturnim istraživanjem muzike - poštedite ljude oko sebe upražnjavanja ovog sporta.
Što se tiče "kanalisanja" poruka iz paralelnih svetova poštedite ljude oko sebe takođe, osim u slučaju da vam ti dokoličarski duhovi iz one dimenzije ne pošalju nacrt za motor na vazduh ili svemirski brod (pošto su toliko pametni). Kažem, manite se, jer je bilo osoba koje jesu iskanalisale ovakve nacrte i bilo je još više osoba koje su izgubile silno vreme svog života zamajavajući se bukvalno sa budalastim parolama budalastih sitnih duša sa "one" strane.

Biti na sirovoj biljnoj ishrani zahteva vrlo pažljiv odabir hrane, IZUZETNO znanje biohemije i određenih telesnih ciklusa. I treba znati i prestati tada kada "đavo odnese šalu".

Čovek koji decenijama predvodi u svetu sirovi vegetarijanski pokret Dejvid Vulf je izuzetno obrazovan čovek i vrlo vodi računa. Znam, jer sam za razliku od ovih naših domaćih sirovih perjanica sa njim kontaktirala više puta.
Recimo da su detalji koje ne znate i koju se ne spominju da pečurke ili bilo koje gljive ne smeju da se koriste sirove. I to zna i on, i kuva ih.
I isto tako kuva i koprivu i radi eliksire koje ovde preporučujem javno i služe i za zdravlje i za podmlađivanje, a prave se kuvanjem biljaka.

I naravno, i on i ja znamo vrlo dobro filozofiju Rudolfa Štajnera, kod kog jasno stoji da sve što vam je potrebno uvek možete da pronađete oko sebe. Nema apsolutno nikakve potrebe za besomučnom potragom za peruvijanskom makom, ako pored vas raste rotkva. Niti za ovim ili onim bobicama, kada je šipak na dohvat ruke. O maslačku neću ni da pričam.
Sve što vam jeste potrebno za ishranu je tu oko vas ili vrlo blizu. Ne bacajte pare na budalaštine, niti preporučujem da čitate tekstove o čudesnim egzotičnim biljkama koje koštaju Boga oca i uvoze se ko zna odakle.
Znam da je ovde opšta pomama za kvazi tekstovima ljudi koji uvoze ovo ili ono, a podatke pokupe sa stranih sajtova, ali pre no što se uhvatite u to kolo, 'ajte izađite napolje, naberite svaki dan maslačak, skuvajte ga ili uradite šta god hoćete sa njim samo da ga pojedete, pa da vidimo u kom stanju je vaše zdravlje posle par meseci... A pare na acai, goji, reishi ili macu ili macunu niste bacili niz WC šolju.


























Ovo je slika mene na skoro održanom regionalnom hiphop takmičenju. Mislite li da svaka žena u svojoj petoj deceniji to može da izvede? Ili mora da vodi računa i o ishrani?

Ali o sirovoj ishrani nisam završila. Ne znam da li ste ikada čuli za pokojnog Ajunisa Vanderplanica? Pokojni je zato što je poginuo pre otprilike godinu i po dana u svojim sedamdesestim godinama života. Da nije poginuo Ajunis bi za mene i dalje bio pojam ekstremno zgodnog muškarca sa izgledom kao da ima 30, vrlo smirenog, produhovljenog, koji svake noći spava oko 2 sata, a seks ima u trajanju od 4 do 6 sati.
Stvar je u tome što je Ajunis kao dete imao toliko stravičnih zdravstvenih komlikacija da je prosto neverovatno. I lekari su sasvim lepo predviđali njegovu smrt u 6. godini starosti, pa u 10., pa tako dalje. Bio je prekriven tumorima, stomak mu se raspadao, obeznanjen od bolesti. I počeo je traga, ne za idealnim stanjem, već za nečim što bi moglo da mu olakša bolove dok ne umre. I tako je učio.

Prošao je kroz sve moguće vrste ishrane i shvatio jednu stvar. Životinjska ćelija jeste identična ljudskoj i može da se jede sirova. Jeo je čak i pokvarena jaja i trulo meso. Imao je "čudesni" preparat koji je pravio (nije prodavao) tako što je ostavljao meso u zemlji da trune, vadio ga posle par dana i tako zemljavog jeo. Njegov čuveni "high meat", da bih kasnije pronašla da i Eskimi tradicionalno rade istu stvar sa ribom - ostavljaju je da počne da se raspada pa je tek tada konzumiraju.
Ajunis jeste bio ispred svog vremena. Tada nije znao o mikrobiomu i našem neophodnom saživotu sa bakterijama, ali je svojim životom dokazao svaku svoju ideju. Čak sam gledala decu koja su odgajana po njegovim principima gde se bebi posle dojenja daje kombinacija jaja i samlevene džigerice. I takvo dete izraste u malog Herkula, sa 4 godine krene u školu i postane genije.
A duhovno je potpuno smireno kao da je godinama meditiralo na Himalajima, isto kao što je bio i Ajunis Vanderplanic.
Da, što se mene tiče, da. Može sirova ishrana. I vrlo često jedem sirove iznutrice i sirova jaja, naročito kada imam borilačke treninge i znam da će biti jako naporno.

A to nas vraća na onaj stari vegetarijanski problem. Ubijanje.
Ali, izvinite, šta vi uopšte jedete ako ne ubijate?

Ne znam zašto je tako lako ubiti biljku, a tako teško životinju? Iskreno da priznam imam jako veliki problem kada idem u šumu i skupljam biljke sebi za jelo. Možda je smešno, ali svakoj se izvinim i obećam ono staro zlatno pravilo (sada jedem ja tebe, posle jedeš ti mene).
Životinju bih možda i mogla da ubijem iz daljine strelom ili sačmom, nožem sam apsolutno nesposobna i zahvalna ljudima koji rade taj ružan, ali neophodan posao.
Ali - zašto bi život jedne krave bio više vredan od života deset hiljada šargarepa koje bi je nekako zamenile?

Možda je nekom lakše zato što šargarepa nema oči, niti može zvučno da jauče, ali to ne menja osnovu problema.
Mislim da svako ko ima takvo shvatanje stvari ima i paničan strah od smrti i suštine ovog svemira. Sve se nečim hrani i sve nešto konstituiše. Energije se transformišu i vrte do u besvest i ne razumem čemu strah.

Nećeš da jedeš kravu zbog ubijanja, pa nemoj ni šargarepu pobogu. I svemir će te momentalno isključiti iz cele igre, kršiš pravila. Izvoli u bardo dimenziju, nemoj zadržavati one koji žele da prožive materjalni svet.

No, o ovome možemo do sutra.
Suštinski, svaki tip ishrane je pravi i svaki je pogrešan. Treba da učimo o sebi, o precima i nasleđu, a zatim biohemiju. I to je zadatak za ceo život. A dok učimo ne smemo prorokovati drugima. Jer, taman lepo stoji u Bibliji (nekako ovako): Oni koji jedu meso neka se ne sprdaju na račun ovih koji jedu zelje. I ovi koji jedu zelje neka se manu onih koji jedu meso... I sve faze između, dodala bih ja.

Ali, pred kraj ovog sad kilometarskog teksta da kažem i protiv čega jesam...

Što se standardne ishrane tiče žestoko sam protiv mesnih prerađevina bilo koje vrste, još više protiv margarina i onih Fan i Šit kako ih zovem pahuljica (muslija ili keksa u rinfuzi), takođe sam protiv grickalica i keksa svake vrste, kao i generalno svega što je u kutijama, kesicama, kozervama ili tubama.

Što se nazovi zdrave hrane tiče tek me tu podilazi jeza, jer kad kod uđem u neku nazovi bolje opremljenu radnju kao zdrave hrane počne da ključa u meni kako pogledam one smrdljive povrćne namaze (biljne paštete), soju u svakom obliku, razne još smrdljivije biljne margarine, ponovo nebrojene kutije i kesice u kojima je suštinski keks (ugljeni hidrati i šećer, dakle šećer ukupno). Procesirana hrana isto kao što je u supermarketima izložena procesirana hrana, samo što je ova na "višem" nivou budalaštine... i trovanja.

Hoćete da izgledate kao ja u svojim matorim godinama? Ne jedite to đubre. Hrana se kupuje na pijaci i sve što vam je potrebno postoji uz samu pijacu.
Ali to su znali i vaši preci, zar ne?



Informacije u vezi mojih usluga lečenja i zakazivanja termina možete pogledati na KONTAKT strani


Sadržaj ovog bloga je zaštićen Zakonom o autorskim i srodnim pravima.
Zabranjeno je kopiranje sadržaja sa ovog bloga na druge on line lokacije, kao i bilo koja dalja distribucija i prerada tekstova.
Autor jedino dozvoljava postavljanje linka.
Kršenjem gore pomenutih pravila stiče se uslov za pokretanje krivičnog postupka.
COPYRIGHT ©KIRA 2010 - 2018 ALL RIGHTS RESERVED

Friday, July 27, 2018

Pričajmo o smrti


(Pošto smo u sred sezone pomračenja, a i retrogradnog Merkura i Marsa, red je da ponovim jedan jako važan tekst...)


Pre par godina za jedan časopis sam napisala seriju tekstova o ženskom životu i kasnije ih objavila ovde pod zajedničkim imenom "Magija žene". Poslednji od tih tekstova se bavio smrću, naravno. I bilo je još nekih tekstova kasnije, ali da ne širim tu priču.
Smrt je uvek uz život i ne znam zašto ljudi od te faze prave toliku tajnu, plaše se da o tome govore ili uopšte razmišljaju.




I rađanje i umiranje su sasvim prirodni procesi i kada je nekom određeno da se rodi - rodiće se. Kada je nekom određeno da umre - umreće. I nema dalje priče.
Na onu filozofiju "Samo neka je po redu." uvek odgovaram pitanjem "A ko si ti da govoriš Bogu šta je po redu?".

Ali bez ikakvog unošenja u duhovne priče ili filozofije, zašto uopšte sada ponovo pišem o tome? Zato što sam u toku ove godine imala jako puno zahteva da pišem protokole za ishranu starijim osobama. Ove osobe mi nisu direktno tražile ispis, već su to radila njihova deca. A u pitanju su ljudi od preko osamdeset godina.

I tada sam odgovarala na isti način. Ko sam ja, skoro upola mlađa, da nekom ko je toliko daleko dogurao menjam navike i pokušavam da od staraca napravim momke i devojke?
Moj otac ima preko osamdeset i kad god mi traži da mu donesem neku gazozu ili napravim kolače ili tortu, ja to bez pogovora uradim. I to sa ljubavlju.

Uopšte nemam taj problem da mu objašnjavam šta je zdravo i dobro za njega. Veruje doktorima, kljuka se nekim silnim lekovima i dobro se drži za sada. Zašto bih mu menjala navike i šta bih time uopšte postigla?

On nema nikakve naučno-tehnološke ambicije, ne radi na nekom krucijalno važnom projektu za čovečanstvo i jedino ga zanima da se igra u bašti porodične kuće, malo šeta i gleda televiziju. Šta bih postigla time što ću ga maltretirati da pazi na ishranu, vežba svoje telo, kupa se ledenom vodom, vežba zimi u snegu ili trenira parkur?

I uopšte nije bitno ko će tu prvi da umre, ja ili on. To će se desiti tada kada treba, jer sam sahranila svog brata u njegovim pedesetim godinama, svog prijatelja u njegovim četrdesetim i gledala kako umiru mnogi dragi ljudi i u daleko mlađim godinama. To će se zaista desiti tada kada treba, sa ili bez mog straha i izbegavanja da govorim o tome.

I onda se nađem u jako teškoj situaciji, zato što u mojoj kući i u mom krugu prijatelja, smrt nije nikakav bauk. O njoj se priča, čita, razmišlja, živi kroz nju. I sa svešću o njoj se u životu postižu daleko bolji i kreativniji rezulati.
A meni se desi da deci starije osobe moram da na vrlo lep, lagan i nadasve izuvijan način, objašnjavam da njihov otac, majka, baba ili deda neće još dugo, i da puste tu osobu da te svoje poslednje dane provede u miru i bez gnjavaže da li je ovo ili ono zdravo ili nezdravo.

Ako volite svoje roditelje ili pretke tada naučite i da ih poštujete. Pustite ih da svoje poslednje dane provedu u miru i onako kako oni žele. A kada umru volite ih toliko puno da ih pustite da na miru pređu na "drugu stranu". I volite ih i dalje sećajući se njih i znanja i mudrosti koje ste od njih dobili, i koristite ih kao pomoć tako što ćete u svom umu razgovarati i savetovati se sa njima.
I to je sve.

Ako ih volite, ne pravite im pakao od poslednjih dana života samo zato što se vi plašite smrti. Niste više toliko mali i nije vam dozvoljeno da budete toliko sebični ili samoživi.

Poštujte život i poštujte smrt. I ne pravite cirkus od obe ove stvari.



Informacije u vezi mojih usluga lečenja i zakazivanja termina možete pogledati na KONTAKT strani


Sadržaj ovog bloga je zaštićen Zakonom o autorskim i srodnim pravima.
Zabranjeno je kopiranje sadržaja sa ovog bloga na druge on line lokacije, kao i bilo koja dalja distribucija i prerada tekstova.
Autor jedino dozvoljava postavljanje linka.
Kršenjem gore pomenutih pravila stiče se uslov za pokretanje krivičnog postupka.
COPYRIGHT ©KIRA 2010 - 2018 ALL RIGHTS RESERVED



Sunday, July 15, 2018

Kako se leči rak i kako nastaje rak


Za mnoge ljude ovo je užasna tema, i mnogi ne smeju ni da je spomenu, sve se nadajući potajno i u strahu da će ova "pošast" da ih zaobiđe. I sećam se decenijama ranije u novinama je svako malo moglo da se pročita da su naučnici pronašli ovaj ili onaj gen i evo sad će, samo što nisu, da imaju siguran lek protiv raka.

O ovim i onim magičnim biljkama i preparatima da i ne govorim. Toliko je bila magična soda bikarbona, pa kordiceps pečurke, pa ajurvedske biljke, pa se pio i petrolej, razno razni sirupi, travarske mešavine i čudo jedno, eto rak postoji i dalje na ovoj planeti, a ljudi umiru samo tako.

Za ovu ili onu supstancu ili biljku se često čuje da uništava ćelije raka, ali kada vam neko javi da postoji magična pečurka koja magično pobije trenutno sav rak, obavestite tu osobu da sve pečurke, uključujući i one najobičnije što idu preko pice, uništavaju ćelije raka.

A to se radi tako što se preko ćelija raka u Petrijevoj posudi, sa najčešće uzorkovanog pacova ili miša, stavi sloj neke supstance ili hrane, u ovom slučaju pečurke i bam, pečurka je pojela rak, jer joj je i inače u prirodi zadatak da "očisti" sve ono što se raspada.

Jedini problem u celoj toj priči je što vi niste Petrijeva posuda, a i rak ume tako nezgodno da se zavuče negde u telu, da teško da će pečurke da dopru do njega.

Ovde zgodno upada i ona teorija da rak izaziva Candida albicans, koja je redovni stanovnik našeg debelog creva, i samo i jedino joj je tu i mesto, jer ima određene metaboličke uloge koje treba da odradi. Ako počne da se nalazi na nekom drugom mestu, tada imate vrlo jasan znak da ste počeli da trulite i da se raspadate, jer nije kriva kandida što je tu, već ste krivi vi što je ona morala da migrira kako bi vam oslobodila telo truleži.

Ali da pođemo redom...

Šta je rak?

Komplikovanije tekstove, koje recimo niko živ ne razume, a i onaj ko razume ne zna šta će sa njima, imate na svakom koraku. Ja nameravam da vam ispričam najprostiju priču kako bi uvideli mehanizme i shvatili odmah o čemu se radi.

Svi smo bili mali jednom davno. I trčali i pali. I recimo gadno ogrebali koleno. Bolelo je, pa se uhvatila pokorica, pa korica, kako bi se tkivo kože zaštitilo dok se ne izleči i izraste ponovo.
Nas je za to vreme svrbelo to isto koleno, pa su vikali u kući da se ne drapamo i ne otvaramo ranu ponovo.
Ako to nismo shvatili iz prvog puta, shvatili smo iz trećeg, recimo, a neki to nisu nikad.

Ta korica, pokorica i sve što se dešavalo ispod su stem ćelije, mlade, brze i efektivne. I to vam je, deco draga, rak. Jedan od oblika raka.
Jeste, postoji i rak kože, gde rana neće da zaraste, ali je potpuno bezopasan i jedan od najlakših oblika za lečenje.

(A rana neće da zaraste sve dok se psihološki trauma odvajanja od neke osobe ne izleči u glavi i u srcu. Inače se tretira samo jodom i to je to.)

Elem, ajd sad neko da vam kaže da će uskoro da se ponađe lek protiv raka? Da li bi mogao da se pronađe lek protiv te zaštitne korice ili pokorice na odranom kolenu?
Pa možda bi i mogao, ali šta onda, kako bi koleno zaraslo?

Dakle, rak je zaštitni mehanizam tela, koji se javlja tek pošto je trauma preživljena i sada treba zaštiti to mesto dok se ne oporavi potpuno.
Znam, zblanuto zvuči, ali objasniću odmah.

Svaka naša emocija ima korespondentni organ u telu, po tradicionalnoj kineskoj medicini, novoj nemačkoj medicini koja koristi MRI tehnologiju i potvrdila je ovo, po psihologiji itd.

Kada nosim bol u sebi, tada se taj bol skladišti u plućima, kao što se bes skladišti u jetri, strah u bubrezima...

Čak, bol, bes, strah i sve ostalo, ne mora da bude moje, ali ih nosim tradicionalno od svojih predaka. Napr. moja baba je umrla od tuge, napuštena od svih, ja nosim njen bol i ponavljam njenu priču. Predačka priča, predački prenos.

Standardne dve situacije su rak dojke i rak testisa. Od toga, decidirano tvrdim, ne može da se umre, jer su u pitanju spoljašnji organi i nisu vitalni. Imali, nemali, možete da živite.

Rak dojke se javlja kod žena koje su preživele neku traumu, i tačno se zna koja dojka je pogođena u zavisnosti od osobe koja je povredila dotičnu ženu, da li je to njena majka, muž, dete, ovaj ili onaj.
Kada je trauma preživljena, u dojki se inkapsulira mini tumor i ostaje bukvalno kao biser posvećen budalaštini. Ko pre oprosti taj nema šta da se brine.

Takav zatvoren tumor, ne treba dirati, nikako ga ne treba bušiti zarad biopsije, ništa. To je gotova stvar i telo se samo izlečilo. Da li će da nestane ili večno živi u vama, to zavisi od toga koliko brzo možete da oprostite i zaboravite.
Ako pripadate bilo kojoj hrišćšanskoj tradiciji ovde, eto - odmah vam je rešen problem, jer je opraštanje nešto što su vas učili od malena.

Vrlo slična priča ide za testise, ništa za brigu. Niti je, takođe, rak prostate ikoga ubio. Samo hirurške procedure, bez toga, svi preživljavaju. Proverite slobodno.

U suštini, najveći problem vezan baš za rak je dijagnostikovanje i šok koji pacijentima priređuju doktori. Ne zato što su zli, nego zato što se i oni plaše i ne znaju dovoljno.

Ovaj šok dijagnoze može da vam proizvede rak na nekom drugom organu, pa da ste ubeđeni da je, recimo, rak grla, metastazirao na desnom bubregu. Kada ste u stvari imali neopevan strah u trenutku kada vam je doktor rekao dijagnozu, pa ste odmah proizveli još jedan. Gde? Pa tamo gde je strah, u bubregu. Prosto.

Zašto sam toliko direktna, da ne kažem prosta?

Zato što gorka medicina ili šok, radi bolje od nežne u ovim slučajevima.

Zašto recimo muškarci skoro da nemaju rak dojke? Da li ste se ikada zapitali zašto je to slučaj?

Pre mnogo godina slušala sam jedan intervju čoveka koji je napisao knjigu o tome kako je on pobedio rak dojke. Kuriozitet cele priče bio je u tome što je taj čovek homoseksualac. On je bukvalno preživljavao krah svoje dugogodišnje ljubavi sa drugim muškarcem, a budući da je u toj vezi igrao "žensku" ulogu, tako se i ponašao i tako je i osećao.

Dok nije naučio da oprosti, nije mogao ni da se izleči.

Neko na ovom mestu može vispreno da primeti da je meni lako da teoretišem o raku kada ga nisam imala, ali ga jesam imala i uopšte se nisam potresla. Na sreću, u to doba mog života morala sam da brinem daleko preče brige, a rak dojke sam samo registrovala i shvatila da se dešava zbog propasti mog prvog braka.
I nestao je.
I nije se vratio, jer sam ja postala daleko jača u psihološkom smislu i sada daleko brže "puštam" i još brže opraštam.

Neko opet može da se zapita a zašto onda mala deca oboljevaju od raka, a odgovor na to je predački prenos.
Ljudima bude smešno kada ih upozoravam da ne lažu, ne kradu, ne maltretiraju druge ljude,jer će im se stvarno vratiti kroz potomke, ali to u tim trenucima izgleda tako daleko i bajkovito... dok se ne desi. A posle ide standardno kuku lele.

Sa druge strane, rak može da donese vrlo pozitivnu prekretnicu u nečijem životu. I sećam se jasno jedne divne priče doktora Bernija Sigela koji je ceo svoj radni vek proveo lečeći ljude baš od raka, ali i pokušavajući da im pomogne u psihološkom smislu. Napisao je nekoliko fenomenalno dobrih knjiga i ne sećam se u kojoj sam tačno pronašla ovu priču, ali je nikada nisam zaboravila.

U pitanju je bila jedna žena koja je više od decenije živela u braku koji je bio esencija pakla. To je tako trajalo do besvesti, to jest sve dok joj nije registrovan vrlo opasan tumor na mozgu. Šanse su joj bile minimalne, i ona uopšte nije želela ni da pokušava.
Ali ju je ovaj rak konačno naterao da se razvede i pošto je bila u tako ozbiljnom stanju, bivši muž joj nije pravio problem, kao što bi inače uradio, i konačno ju je pustio.

Žalila je samo za jednom stvari, kako je rekla doktoru Sigelu. Želela je da bude pilot i da leti na malim avionima. On je bio svestan da je ova šansa propuštena, ali joj je savetovao da ode do nekog lokalnog aerodroma i da plati jednu vožnju, makar da je želja mine.
I tako je i uradila.

Otišla je u ponedeljak ujutru, kada je znala da nema drugih posetioca, jer su obično dolazili vikendom. I nije bilo nikog u blizini. Počela je traži po hangarima i odjednom je ispred nje izašao zgodan, mlad muškarac i njoj su klecnula kolena kada ga je videla.

Sve mu je objasnila odmah i kako umire i kako mora da se provoza avionom i kako će odmah i da plati samo da je neko poveze par minuta. On je odmah pristao i odbio da mu išta plati. To je bio njegov poklon samo za nju.

Imala je najviše nekoliko nedelja da poživi, i doktor Sigel je pomislio da je uspela da ispuni svoju želju i umre na miru jer se više nije javila.Ali, nekih godinu dana kasnije došla je u ordinaciju, blistava, srećna, potpuno zdrava i trudna... sa onim pilotom.

Tako nekada rak ume da bude i najveći blagoslov.


Da, znam, sada se pitate, ako je rak tako prirodna i blagorodna stvar, zašto se ljudi toliko muče i umiru od njega?

Ljudi se muče i umiru i od mnogih "benignijih" stvari, kao što je na primer upala pluća, štucavica i tako nešto sasvim obično. Ono što mene odavno fascinira je odnos između umiranja od raka pluća i umiranja od tuberkuloze.

Kako je odavno počela vakcinacija protiv tuberkuloze, tako je rapidno i pao broj ljudi koji se od ove bolesti i razboljevaju. Ali je za potpuno isti procenat porastao broj ljudi koji oboljevaju od raka pluća, tako da je linija u grafikonu koja pokazuje zajedno rak pluća i tuberkulozu (procenat umrlih od ove bolesti na ukupan broj stanovnika ove planete) potpuno prava, horizontalna linija.

I ono što se zna u lekarskim krugovima, ne svi, znaju mnogi, je da rak pluća može da se izleči za par dana ako se osobi ubrizga bakterija koja izaziva tuberkulozu, a to je upravo Mycobacterium tuberculosis.
I ovo je naravno protiv zakona, te se o tome i ne može javno ništa ni čuti.
Ali, eto da znate da se rak pluća i tuberkuloza potiru. Dve strane jedne te iste tuge.

Da, pesticidi, herbicidi, hemikalije, najviše plavo svetlo i pogrešni dnevni ritmovi utiču na rizik dobijanja raka, ali ono što je najvažnije je ono što nosimo kao emociju u sebi i koliko smo spremni da je se odreknemo i oprostimo.

Godinama sam gledala i naslušala se mnoštva budalaština vezanih za lečenje raka, od toga da se uzrok traži u genima ili njihovim mutacijama, pa će isključivanje ili uključivanje ovog ili onog dovesti do leka protiv raka. Pa su tu bile makrobiotike, veganstva i ostale religiozne zanimacije, sa potpuno istim procentom preživelih i pomrlih kao što su bili oni što su se kljukali hemijom i išli na zračenje, a to je jako malo.

Pa sam se dokazivala da je mamograf glupost, sprava koja inače nije ni precizna, a vrlo je opasna. I ubeđivala žene koje osećaju potrebu da snime grudi da to urade na termografu, daleko preciznijem i benignijem aparatu.

Pa sam svojim očima gledala kako muškarci trče u štiklama, a da bi gistro pomogli (?) ženama obolelim od raka dojke. Ne mogu da se suzdržim sada, ne zato što ti muškarci imaju mozgove kao ćurke, nego što bi pravi muškarci, koji znaju kako da vole i dodiruju žene bili daleko uspešnija terapija, ali ih avaj nema više...

Pa sam se nagledala decenijama kako se kradu pare pod paskom da idu za "povećanje svesti" od opasnosti raka ili borbe protiv raka. I koliko je ženskih ćurki dalo para na sve one budalaštine sa oznakom roze trake, koja je bila simbol borbe protiv raka dojke.
Svašta se čovek nagleda u svom životu... Svakojakih gluposti.

Ali ove moram da kažem i jednu možda neverovatnu stvar. Protiv sam zračenja i u mnoštvu sučajeva lečenja raka, ovo je pogubna procedura. Ali sam pronašla i podatak da za slučaj lečenja raka kostiju tip Juingovog sarkoma (Ewing sarcom) zračenje daje zapanjujuće dobre rezultate. Dakle, postoji i taj slučaj.

Ono što se poslednjih godina, hvala Bogu, u standardnoj medicini konačno pojavljuje je da rak dojke ne treba čačkati, isto kao i rak testisa, i isto kao i rak prostate.
(To je ona priča sa početka o odranom kolenu, koje nabolje zaraste ako se ne drapa, nego samo zaštiti da prirodno zaraste.)




Svi mi preživimo rak u proseku 7-8 puta u životu, a da toga nismo ni svesni. A ako smo svesni, to se leči lako i brzo, i to vrlo jednostavno, ali to je deo koji šaljem posebno kada pišem protokol o ishrani i to onim ljudima kojima to treba.

Elem, nemojte zaboraviti da je život prepun uspona i padova, i da što smo iskreniji sami prema sebi i živimo sopstvenu istinu, to je rizik od oboljevanja ili umiranja od raka minimalniji.

Ali je za ovaj "sport" potrebna hrabrost, disciplina i čast.



Informacije u vezi mojih usluga lečenja i zakazivanja termina možete pogledati na KONTAKT strani

Sadržaj ovog bloga je zaštićen Zakonom o autorskim i srodnim pravima.
Zabranjeno je kopiranje sadržaja sa ovog bloga na druge on line lokacije, kao i bilo koja dalja distribucija i prerada tekstova.
Autor jedino dozvoljava postavljanje linka.
Kršenjem gore pomenutih pravila stiče se uslov za pokretanje krivičnog postupka.


COPYRIGHT ©KIRA 2010 - 2018 ALL RIGHTS RESERVED