Ja sam Kira i bavim se uspešno godinama energetskim lečenjima. Možete me kontaktirati na e-mail: kirazdravlje@gmail.com.

Sadržaj ovog bloga je zaštićen Zakonom o autorskim i srodnim pravima. Zabranjeno je kopiranje sadržaja sa ovog bloga na druge on line lokacije, kao i bilo koja dalja distribucija i prerada tekstova. Autor jedino dozvoljava postavljanje linka. Kršenjem gore pomenutih pravila stiče se uslov za pokretanje krivičnog postupka. COPYRIGHT ©KIRA 2010 - 2022 ALL RIGHTS RESERVED

Friday, September 28, 2018

Bebe, dojenje, porodilišta i ostale strašne priče


Pre neki dan drugarica mi je poslala link, koji me je zamislio, razljutio i bacio u neke dileme.

U  pitanju je priča mame koja je skoro izašla iz porodilišta "Narodni front", i bila je i ljuta i izbezumljena situacijom koja se dešava sa hranjenjem beba.

Eto linka: http://roditeljsrbija.com/pismo-jedne-majke-narodni-front-21-09-2018/

U suštini priče je da je ukinuta dohrana za bebe i da je ona kao majka slušala stravična plakanja gladnih beba.

Dobro, moguće je da je istina, ali da pogledamo neke činjenice.

Kada se kaže "dohrana" ovde misli se isključivo na veštačku hranu za bebe.

Kada se u porodilištu kaže dohrana je ukinuta, ja sam prezadovoljna i pitam se šta su čekali do sada.

A onda se pitam šta je "Narodni front" pobogu stvarno čekao do sada? Da im država da smernice i nove zakone?

Nemojte pogrešno da me razumete, ali porodila sam se u porodilištu "Višegradska" i to pre skoro ravno 20 godina, taman u cik bombardovanja i u sred srede stravične bede, sankcija i svih mogućih strahota.

U bolnici su postojale i dve izgladnele mačke, koje su pobegle negde tokom kraja moje trudnoće, a zato što sam morala "pro forme" da čamim u bolnici jedno tri puta po 5 dana, a onako za bezveze koliko sam shvatila, jer niti su imali dijagnostiku, niti lekove.
I bila je tuga gledati kako se ampule gvožđa i bočice sa lekovima dostavljaju trudnicama raznoraznim porodičnim kanalima.
Dalje, često nije bilo anestezije.

Ne mislim na anesteziju koja se daje pre krpljenja, tojest zašivanja epiziotomije, jer toga svakako nije bilo, već nije bilo anestezije da se rade serklaži, a to je procedura gde se ženi ušiva grlić materice da ne bi "ispustila" bebu pre roka.

Nije bilo sapuna, wc papira, niti hrane.

Kako su mačke pobegle na neko hranljivije mesto u bolnicu su optimistično ušetali miševi. Pa smo onda imali doživljaje oko toga, jer je stvarno strašan prizor kada četa trudnih, a rizično trudnih žena vrišti i vija miša po sobama i hodnicima.

Dva puta sam spasila po miša, moram da priznam, bilo mi je žao, a i bili su tako slatki.

E u toku tih trudničkih dana, renoviran je sprat namenjen za porođaje i porodilje.
A onda su se u maniru današnjih vlasti (sve je to isto) slikali političari za televiziju, tresla se gora i sve redom, porodilje su transportovane po bolnici na vrlo... ružne načine, da ne širim priču. A ja sam gledala, ionako ništa valjanije nisam mogla da radim u tim bezveznim danima, kada je trebalo da provedem po tih 5 dana u bolnici, a da bi mi uzeli krv, mokraću, uradili ultrazvuk i običan pregled. Što sve može i vanbolnički, ali onda bolnica ne može da naplati bolnički krevet od socijalnog.

Elem, ubrzo po otvaranju porodiljskog sprata, u kupatilima su se pomešale vodovodne i električne instalacije. (O zamislite?) Eto, bili su stručni i vispreni, kao i ovi danas.

Pa je sve ponovo zatvoreno, pa opet tumbanje porodilja, pa prepravke. Kada sam ja stigla ponovo u bolnicu, ovog puta da se stvarno pozabavim porođajem, razmišljala sam umno i prestravljeno da li smem da odem do toaleta ili ne daj Bože, istuširam, jer mi nešto nije bilo do električnog udara.

Dok su me vozili u salu za porođaje, gledala sam svojim očima kako se jednokratne plastične rukavice oprane suše po radijatorima. Nisu imali za nove, bili smo blokirana zemlja.
Taj deo posla su radili kako su najbolje umeli.

I da ne grešim dušu, osim jedne brljotine medicinske sestre, a koja me je koštala 13 sata porađanja umesto 3, sve ostalo po pitanju samog porođaja, posteljice i zašivanja epiziotomije su odradili majstorski.
Ili bi poštenije bilo da kažem da je najveći deo tog posla uradila jedna savršena žena, babica po imenu Olga, koju nikada neću zaboraviti.

Ali... onda se desilo svašta.



No, da se vratim na temu. Da li bilo dohrane u Višegradskoj?
Glupo pitanje.
Nije bilo neophodnih stvari, a ne takvog luksuziranja kao što je veštačka hrana.






Ono što je porodilište "Višegrad" uradilo majstorski je bila sledeća procedura - svakih par sati došla bi sestra u porodiljske sobe i opomenula nas da se "izmuzemo" (kako mi ide na živce taj termin) i to u plastične čašice.
Jedno 15 minuta kasnije ušla bi sa bokalom i u njega bi sipala svo mleko svih žena u svim sobama na porodiljskom odeljenju.

Koliko se sećam prvi dan nam nisu donosili bebe na podoj, a i da jesu, pojma nemam kako bi to izvele, jer smo bile razvaljene, krvave, ošamućene i sve redom.
Noću nije bilo podoja, ali je sutradan krenulo, valjda beše tri puta u toku dana. Više se ni ne sećam kako treba.

Suština stvari je bila u tome da su SVE MAJKE DAVALE SVO MLEKO ZA SVU DECU u porodilištu.
I ako jedna majka nije imala dovoljno mleka u tim početnim trenucima, njeno dete nije bilo gladno, zato što je hranjeno na kašičicu mlekom neke druge majke.

Mene je baš bilo briga da li će moje dete da proba moje mleko, neke plavuše, Albanke, Ciganke ili bilo koje druge nacije ili rase. Bilo mi je važno da je neko dobro smislio celu proceduru i da moje dete neće biti gladno.
I mene je baš bilo briga da li će bilo koje drugo dete da dobije moje mleko, ali me je itekako bolelo da slušam kada neka beba plače.

Dakle, nema priče o nekakvoj dohrani, to jest kombinaciji goveđih proteina sa sojom i ostalim glupostima. Žensko mleko je zakon, a pogotovo je to taj pravi kolostrum, vrlo specifičan tip mleka i užasno važan za razvoj dece, i može da se sestrinski i majčinski podeli sa svima.

Ne znam kakva je situacija u "Narodnom frontu", ali ako do sada nisu čuli šta rade njihove kolege u susednom porodilištu, evo im ideja. A ako to već rade, izvinjavam se, ali taj podatak ne može da se nađe u moru priglupih novinarskih tekstova koje se posle mogla da pročitam.

Druga stvar u tekstu i posledičnim tekstovima koji su se pojavili kao lavina bila je tema da li je u porodilištu sve normalno ili baš i nije.

Ne znam kakva je situacija sada, ali sumnjam da je nešto mnogo bolje nego u moje doba. A u to doba, em smo imali problem sa ratom, bedom i sankcijama, em je osoblje baš porodiljskog dela bilo udareno mokrom krpom posred čela, o čemu sam pisala detaljno jedno godinu dana kasnije, a bogami, je vrlo udarno, istinito i poznato javnom mnjenju, uradila isto jedna divna žena, koja se sada kao poslanica u parlamentu i dalje se bori za zdrav razum i bolji život.

Posle serije njenih tekstova situacija po porodilištima je počela da se menja, ali da li je to potrajalo, čisto sumnjam.

Recimo, neki od benignijih primera su da čistačica koja radi noćnu smenu, sruči tradicionalno tovar escajga u sudoperu negde oko ponoći i počne da ih pere, a ta priručna kuhinja je preko puta naše sobe. Sve nas momentalno probudi taj iritirajući zvuk.

Onda u tri sata noću pusti neku pesmu i počne naglas da peva nešto kao "Plači mala, plači, sad kad sam na Sremskoj Rači", te u istom momentu krene i da prži krmenadle.
Pošto krmenadle cvrče i miris se širi okolo (a zato su stigli mišovi, sad mi je jasno), proturi glavu u hodnik i urlikne dežurnoj sestri "Dođi na krmenadle, sveže su! Moj muž je klao svinje juče!  Ručno ih je klao!"

Neću da opisujem komentare u mojoj sobi uopšte.

Primer 2: Žena je uključena na transfuziju u mojoj sobi i mora da piški. Na 23 poziv dolazi sestra i kaže joj da je posuda ispod kreveta, a to je jedno metar dole. I ode žena.

I šta sad? Da bacamo kletve kolektivno na tu idiotkinju od medicinske sestre? Da se svađamo da je debil koji ne zna ili neće da uradi svoj posao i da joj želim kad njoj treba da se postavi posuda da se speleološki spusti sama ispod, operisana i priključena preko igle, da nema nikog da joj pomogne.

A igle nam nisu nedostaje tih dana, izgleda da su samo za to i imali.
Bile smo izbušene na po 5 tačaka, po venama. To su one igle sa poklopčićima, koje ne vrede ni pišljiva boba posle par sati, jer se dešava koagulacija. Što su se i uverile lično ove što su morale da prime infuzije i transfuzije.
Pokušavali su da im "produvaju" te igle, kao da se iskoriste kad su već postavljene, ali tu količinu bola kod tih žena, verujte mi, ima da plaćaju u 10 života, samo zato što su glupi, da ne kažem glupe , jer su u pitanju bile doktorke i medicinske sestre.


Da bi na kraju sa žaljenjem i pored poluonesvešćene žene od bola, lepo uzele i ubole je joj još jednu iglu.

Što se tiče nas ostalih, sve molbe da nam se poskidaju igle iz ruku i svih mogućih vena, a da ne bi isekle same sebe i bebe, kada su na podoju, nisu urodile plodom. Nosile smo te imbecilne, a vrlo opasne igle još par dana, iako nije bilo svrhe u njima, jer su bile zapušene.
Objašenjenje je bilo da je takva procedura.

(Kada vam neko to kaže, tražite da vam donese na uvid proceduru u pisanom obliku. I to koliko odmah.
Verujte mi, funkcioniše besprekorno i menja "proceduru momentalno".)

Ali... i to je veeeeliko ALI, da li smeš išta da im kažeš, ako su one te koje drže tvoje dete u tamo nekoj sobi?

Moja najveća panika je bila da neka od njih "slučajno" ne ispusti dete na pod i ta misao me je bezumila. Neko može da mi kaže da to ne može da se desi, da su u pitanju trenirane medicinske sestre koje znaju svoj posao i sve zakonske posledice, ali ko može da me ubedi u to, ako sam svojim očima gledala slučajeve za psihijatra kako se kao "brinu" o nama?


Primer 3: Mi sa bebama, bio je podoj i sada ih držimo, tepamo im i gledamo. U doktorskoj sobi su 2 doktorke i 3 medicinske sestre. I čujem lepo kako se divno zabavljaju, smeju jer pričaju nešto jako interesantno. Idila na sve strane... Ali ne za dugo.
Dva minuta kasnije jedna beba počnije da se davi kod žene u krevetu preko puta mog. Ona je podiže i tada gledam prvi i poslednji put, nadam se, kako dete postaje jako crveno, pa plavo i crnkasto po celoj glavi i licu. Bukvalno umire.
Žena doziva sestre i doktorke, sa one strane se čuje smeh.
Žena očajnički doziva, tamo na drugoj strani žurka divota.
Ostale žene u sobi izbezumljeno gledaju i svaka drži svoju bebu.
Sekunda, razmišljam, sekunda pogledam moju bebu.
Treća sekunda shvatam da moja beba poznaje moj glas.

I onda puštam glas iz grla.
Glas koji može da razvali bilo šta.
Glas koji jasno čuju sve one žene na čajanci u susednoj sobi.
Glas koji se prostire kroz ceo Klinički centar.


Dve sekunde kasnije utrčavaju svih pet žena pravo ka meni i počinju da urlaju na mene zašto urlam kroz bolnicu. Pogledam ih i pokažem prstom na krevet preko puta.
E onda su se sjatile konačno tamo, prevrtale tu bebu i spasile je, jer je valjda mleko ušlo u dušnik ili tako nešto slično.
Nisu me ni pogledale dok su izlazile, a moja beba je mirno spavala uz mene. (Mamin glas je ipak najnežniji, koliko god bio jak.)


Primer sledeći: Noć, mi spavamo, negde oko 10. I odjednom počinju svetla u sobi da se gase i pale. Sad se mi bezumimo, jer je pretnja bombardovanja jako blizu (i desilo se 5 meseci kasnije) i ne znamo da li je počeo rat i šta da radimo.

Kad minut kasnije, utrčava sestra sa noćnog dežurstva i počinje da urla na nas kako ona sada ima kontrolu nad svetlima po sobama, kao da smo mi alkoholisani rok bend na turneji, pa ćemo sada da lomimo hotelsku sobu.

I šta smo mogle da joj kažemo? Samo smo je belo gledale dok se nije izurlala i kad je shvatila da nema povratne informacije, pokupila se i izašla.

Da li treba da imam poverenje u takvu osobu?

Slučaj još jedan: Doktorka sa dve studentkinje. Nama su upravo doneli bebe na podoj i ona se baš našla uz moj krevet. I taman kada treba na miru da prvi put u životu podojim svoje dete, ta žena počinje da urla, ali bukvalno urla, na mene, jer zaboga nisam trljala peškirom bradavice da izađu, i sad su uvučene i sad beba ne može da sisa.

Ja je gledam, preznojavam se, najradije bih je odalamila, ali ne smem dok sam tu i dok imaju i moju bebu, one studentkinje ćute. Niko mi u toku trudnoće reč nije rekao za bradavice, niti išta slično, i pojma nemam o čemu priča.
Tri minuta kasnije moja beba povlači i počinje da sisa kao mašinica. Doktorka se okreće na peti i izlazi besno. A one dve sirote studentkinje se izvinjavaju i objašnjavaju mi da je najverovatnije u klimakterijumu.
Ali njen klimakterijum, nedostatak osećanja ili takta, vaspitanje i sve ono što je trebalo da prethodi mojoj "obuci" u trudnoći, nije moj problem, već njen.
I ponovo, od mene se očekuje da se nešto bunim, kada imaju moju bebu u drugoj sobi, a bez moje kontrole?

Da ne dužim toliko... Izašla sam iz porodilišta na sopstvenu odgovornost. Potpisala sam papir, pokupila bebu, i bila izbačena iz kreveta 5 sati pre no što je muž došao da nas uzme.
Tih 5 sati sam provela tako što sam spojila stolice u trpezariji i ležala na njima, jer sam imala stravično upaljenu i zagnojenu ranu od zašivanja epiziotomije (setimo se onih nesterilnih rukavica).

Za to vreme 3 sata kasnije, ušla je doktorka i ponudila mi da mi nađe krevet. Na pitanje zašto sam bila izbačena iz mog kreveta pre polaska, nije znala šta da mi kaže pa je pobegla. Mudro.

Muž je toliko kasnio, jer je on čekao u prizemlju, nisu hteli da mu kažu da ja čekam (i umirem) gore, jer su prosto zaboravili, a i hteli su valjda malo da me kazne što odlazim tako na svoju ruku.
Nije bilo mobilnih telefona u to doba, pa su mogli malo da se iživljavaju.

A otišla sam jer sam pre toga sretala ženu koja je u bolnici bila 2 meseca do tada zbog istog problema. Upaljena i zagnojena rana, a nisu imali antibiotike u injekcijama, pa je morala da čeka u mukama. A usput je saznala da i beba ima zagnojen pupak. I njen horor je trajao. I trajao.

Moj rezon je bio, ako treba da umrem u mukama, to ću da uradim kod kuće, a ne u glavnom štabu ludaka. A možda i nađem rešenje.

Elem, pošto sam izašla u subotu popodne, taj dan i celu sledeću nedelju i beba i ja smo provele u strašnim mukama. Ono što nisam znala je da je i bebi upaljen i zagnojen pupak, a na otpusnoj listi je zamislite, sve to pisalo, ali, o gle čuda, samo na latinskom (koji na moju sramotu ne znam).

Dve godine kasnije, ona divna žena koju sam spominjala iznad, se izborila da se otpusne liste pišu i na našem lokalnom domorodačkom jeziku, tako da majka odmah zna šta se dešava.

U ponedeljak ujutru stigla je lokalna babica iz doma zdravlja. I kako nas je pogledala tako je počela da viče, jer... obe upaljene, a pojma nemam za bebu, a beba i neobučena i neprepovijena kako treba.

A zašto? Zato što niko živ u porodilištu nije pokazao kako se prepovija beba. Objašnjenje je bilo, dođite za nedelju dana, sada nemamo lutku da vam pokažemo na njoj. Meni je samo prošlo kroz glavu da u tih nedelju dana valjda dete treba da držim u zamrzivaču, dok oni ne nađu lutku.
Mislim, ne mogu da verujem ni dan danas dok pišem sve ovo.

I tako sam i rekla lokalnoj babici. I shvatila je. I objasnila mi sve za povijanje i dojenje, i kako da izlečim bebi pupak i kako da, bez antibiotika, izlečim svoju upaljenu epiziotomiju. Trebalo je 3 puta na dan naizmenično da mažem ranu jodom ili kantarionovim uljem.

Tri dana kasnije, obe smo bile sasvim zdrave. U kućnim uslovima, sa priručnim lekovima, bolje reći preparatima.

Godinama kasnije, kad god bih nazvala neku drugaricu da joj čestitam rođenje deteta, a ona je u porodilištu u tom momentu, svaka bez greške mi je šaputala istu stvar "Ovi ovde nisu normalni." I svakoj bi govorila istu stvar "Izdrži par dana, samo izdrži."

Neću da grešim dušu, jer ne znam šta se sada dešava, ali da je bilo budalaština, psihijatrijskih slučajeva i samo iživljavanja u moje doba, bilo je.

I druga stvar, a koju mnogi možda ne znaju je, da je pre nekih otprilike 8 godina uvedena obavezna vakcinacija protiv Hepatitisa B i to prvog dana po rođenju bebe.
Ko je ovo smislio i koja je svrha toga, ako znamo da bebe tog istog dana dobijaju i onu vakcinu protiv tuberkoloze, neka taj misli.

Hepatitis B (ne mešajte ga sa Hepatitisom C) se izleči sam od sebe u 95% slučajeva, kako kažu doktori. A onih 5%, šta sa njima?
Pa toliko strada i od upale pluća ili težeg gripa.

Ovde uopšte neću da ulazim u raspravu da li je ili nije potrebna vakcinacija protiv Hepatitisa B, i kako žive sva ona starija deca koja to nisu primila. Moje, samo pitanje je, da li možda ta vakcinacija može da prouzrokuje bolne reakcije kod tek rođene dece? I da li zbog toga porodilištima noću odzvanja užasan plač?

Ne znam, možda grešim.
Volela bih da je tako, ali deo mene se i dalje pita...


Nameravam da napišem par tekstova o hranjenju i gajenju sitne i malo veće dece uskoro, jer sam videla da je situacija u Srbiji kritična, ali da to ostavimo za neki sledeći put.

Ovo je bila moja lična priča iz porodilišta oktobra meseca 1998. godine.
Nadam se da je sada bolje, sumnjam da jeste, ali nada ništa ne košta.